Bečki sporazum

Autor:

Romantičarska ideja ujedinjenja Južnih Slavena doživjela je svoju djelomičnu realizaciju književno – lingvističkim dogovorom. U Beču 1850. godine sastaju se Hrvati I. Kukuljević, D. Demetar, I. Mažuranić, te Srbi V. Karadžić, Đ. Dančić i Slovenac F. Miklošić.

Pod snažnim utjecajem, prije svega Vuka, doneseni su zaključci:

  1. da ne valja miješati narječja, već uzeti jedno,
  2. da je najprije i najbolje primiti „južno narječje“ za književno,
  3. da se piše h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto,
  4. da se izbaci h iz drugog padeža množine kod imenica,
  5. da se vokalno r piše prosto, a ne sa er i ar.

Sintagma „južno narječje“ ostavlja dojam višeznačnosti. Nejasno je, prije svega od čega „južno“, što jasno upućuje na nedostatak zemljopisnog određenja. Mada su potpisnici znali o čemu je riječ, o nepobitnoj činjenici bosanskoga jezika. Prostorna lokalizacija bi implicirala jasnu konstataciju postojanja bosanskoga jezika i bosanske nacije, a što ni jednima nije odgovaralo.

Osim što su ovu činjenicu vazda isticali Mak Dizdar i Alija Isaković, ja ću namjerno spomenuti uglednog hrvatskog lingvistu i historičara jezika Matu Hrastu koji je za centar „južnog narječja“ i onog narječja od kojega je Vuk stvarao književni jezik kod Srba, označio „s glavnim sjedištem u Sarajevu.“

Milan Šipka, ugledni BH – akademik i lingvista velikog ugleda u bivšoj Jugoslaviji, u svome članku o tradiciji narodnog jezika u BiH kaže da je: „Narodni jezik u BiH, većim dijelom svojih govora, postao je u 19. stoljeću, stjecajem različitih društvenih i lingvističkih okolnosti, temelj zajedničkog srpskohrvatskog jezika.“

Paradoks sporazuma u Beču nije u činjenici što su dva naroda (Srbi i Hrvati) za osnovu i načela svoga novog jezika uzeli bosanski jezik, već u činjenici da to nisu jasno kazali. Da bismo bolje razumjeli pozadinu sporazuma u Beču, važno je objasniti određene činjenice i okolnosti političkog previranja koja su mu prethodila i koja su bitno odredila njegovu budućnost, a rekao bih i neka današnja događanja na političkoj sceni bivše Jugoslavije.

I Bugari Hrvati

U Hrvatskoj su na sceni dva politička pravca. Prvi je sadržan u ideji Bana Jelačića o Hrvatskoj u okviru Austro – Ugarske monarhije. Eugen Kvaternik je bio žestoki protivnik takvih ideja ističući: „Da nije najveća nesreća Hrvata što su u Austriji, najveća je njihova nesreća što je Austrija u njima.“

Ante Starčević, „otac hrvatskog nacionalizma“, političar, književnik i publicist, u početku „ilirac“. Kasnije sve ilire pretvara u Hrvate i Srbina Stevana Nemanju proglasi „verlim Hervatom.“ Po njemu su svi „Slavjeni na Balkanu sve zgoljni Hrvati, osim deset – tisuća Slavoserbah. Čak i Bugare smatra u svom državnom zametku granu Hervatah.“ Kad je riječ o Bosni, Starčević smatra: „Da u njoj živi najplemenitija loza hrvatska.“ Starčević je začetnik nacionalističke ideje i sna Hrvata o stvaranju velike države u čvrstim granicama, koja je i danas aktualna (kao san, op. a.).

 

 

„Srbi svi i svuda…“

 

Na drugoj strani u Srbiji nosilac velikosrpske ideje i njen zagovornik, upravo je potpisnik sporazuma u Beču Vuk Karadžić Stefanović. Vuk otvoreno priznaje da iza njegove jezično – reformatorske misije stoji želja da se „možemo ujediniti sa našom braćom Rimskog zakona… A kad nam se pridruže i ona braća naša zakona Turskog po Bosni i Hercegovini, onda ćemo biti kako i Nijemci zakona Rimskog…“ Misli na snagu njemačke države (op. a.). Time je Vuk jasno udario temelje velikosrpskog nacionalnog programa.

Godinu dana prije potpisivanja sporazuma Vuk u svome članku „Kovčežić“ ističe: „Da se naš narod o pet miliona ne naziva svuda Srbinom. Tako se nazivaju samo pravoslavni, a muslimani Turcima. Oni će kad tad saznati da su Srbi, pa ma su dobili škole i na turskom jeziku.“ Vukov stav o Hrvatima se ogleda u činjenici da on Hrvatsku percipira samo na onom teritoriju na kome se govori čakavskim narječjem. On drži da su Srbi i Hrvati jedan narod pod dva različita imena kao što su to „Srbi i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci, Srbi i Dubrovčani.“ Uglavnom sve Srbi…

Odgovor Vuku na ovakve konstatacije došao je od hrvatskog umjerenog jezikoslovca Bogoslava Šuleka. Šulek tvrdi da su Srbi i Hrvati jedan narod ali zadržava pravo da se Hrvati svojim imenom nazivaju, a što i Srbima odgovara.

Vuk je Šuleku odgovorio člankom „Srbi i Hrvati“ u kome tvrdi: „Ako je istina da čakavci nisu ostatci Porfirogenitovih Hrvata, već da su se oni pre Hrvata doselili, onda se slobodno može reći da Hrvata ne samo da danas nema nigdje, nego ih nigda nije ni bilo, kao naroda koji se razlikovao od Srba, već da se jedna grana srpskog naroda zvala Hrvatima…“

U ovom periodu (18. i 19. St.), jačanja ruskih utjecaja na prostorima Balkana, dolaskom njihovih prosvjetitelja u Srbiju javlja se čak i ideja da su Hrvati „idealni tipovi Rusa na jugu“, koju je isticao Jovan Skerlić. Skerlić je otvoreno prihvatao i ideju velike Hrvatske Ante Starčević. On kaže: „Da je velika Hrvatska Ante Starčevića ustvari isto što i velika Srbija.“

Cijeli ovaj kulturni i politički preporodni pokret,  očito, možemo motriti na relaciji Karadžić (Srbin), Gaj (Hrvat) i Kopitar (Slovenac). Svi su oni imali različito mišljenje, kako o jeziku tako i o političko – preporodnoj realizaciji. Jezik je bio sredstvo (mediji) ostvarivanja njihovih političkih ciljeva.

Kopitar kritikuje Gaja zbog napuštanja kajkavštine, jer kroz nju vidi mogući savez i dominaciju Slovenaca nad Hrvatima, a on kajkavštinu izvorno smatra slovenačkom svojinom. Kopitar misli: „Da će doći zgodan politički trenutak kad će se svi katolički Južni Slaveni izdvojiti u posebno autonomno područje sa jedinstvenim jezikom kajkavskog .“ Vuk preferira Gaju štokavsko – ijekavski dijalekt jer misli i tvrdi, kao sto sam naprijed već naveo, da „južni govor“ otvara mogućnost da se „možemo ujediniti našom braćom Rimskog zakona, jer Hrvati nisu ništa drugo do Hercegovci, Bosanci i Crnogorci, a to isto što i Srbi.“

U Hrvatskoj ni poslije književnog dogovora, a ni prije se nisu držali utvrđenih pravila, „štovište, nisu ga se držali ni sami  potpisnici dogovora.“ (Brabec – Hraste Živković)

U proglasu iz Beograda koji je imao za cilj okupiti sve Slavne protiv habzbuške monarhije koja je sredinom 19. stoljeća prijetila cijelom Balkanu, na prvom mjestu se spominju Bošnjaci što jasno upućuje da je bošnjačka nacija 1848., dakle u periodu pred potpisivanje sporazuma u Beču, nazivana pravim imenom: „… a vi Bošnjaci, Serbijanci, Bugari treba da ste jedan narod… Sad je vreme slobode i slivanja sila. Sad ili nikad. Pomislite na veliko jedno otečestvo u toj rajskoj zemlji.“

Očito je da niko od vođa preporodnih pokreta i potpisnika sporazuma u Beču nama susjednih naroda, ne spominje Bošnjake iako je već tad jasno da su Bosna i Hercegovina a i Bošnjaci u njoj bili realna politička, nacionalna i kulturološka činjenica i posebnost.

Bečki dogovor, bez ikakve sumnje afirmirao je dalje razvojne procese hrvatskog i srpskog jezika kao zasebnih idioma,usvajajući načela već izgrađenog idioma – bosanskog jezika.

Od Sporazuma u Beču, na ovim našim prostorima, očigledno, jezik moramo naglašeno motriti kao društveni (sociološki) fenomen, pa tek onda i kao lingvistički. Neprestano su se njime više bavili politika o političari a manje lingvisti. Usud bosanskoga jezika nije ništa drugo do usud bošnjačkog naroda. gdje god da je bošnjački narod bio prisiljen na migracije sa njim je na tom prostoru nestajalo i bosanskoga jezika. Geneza bosanskoga jezika, geneza je trajanja države Bosne. Tamo gdje žive istinski Bosanci, tamo se bilježi povijest bosanskim jezikom. Nažalost, taj prostor je danas veoma skučen, što najbolje pokazuje činjenica rasprostranjenosti bosanskoga jezika u periodu sporazumijevanja u Beču i njegova rasprostranjenost u postdejtonskoj Bosni. Bez obzira na tu činjenicu bosanski jezik će opstati a to najbolje pokazuje posljednji popis stanovništva (2013.), kad se procentualno najveći broj stanovnika BiH upravo izjasnio da govori bosanskim jezikom.

 

 

                                                                                                    Nastavlja se…

Dodajte komentar