„Država za čovjeka“, kraj ili…

hamdo-eso-smlatić

 

Danas smo konačno i pred očekivanom dilemom… Prekida li se (sutra) ili će još trajati četverogodišnja agonija „Države za čovjeka“? Ova i naredna sedmica će zasigurno dati odgovor na ovo pitanje. Vjerujem i za sve nivoe vlasti, pa i naš Kanton…

Mislim da bi najveću kaznu svojim čitaocima i građanima USK-a u cjelini priredio objavom mojih zabilješki javnih nastupa te stenogramskih skupštinskih zapisa o premijerovim istupima i obećanjima. Jednostavno ih neću pustiti da to sve još jedom prožive… Sav taj „užas“ verbalnog – medijskog napretka, procvata i prosperiteta pod četverogodišnjom „čovjekoljubivom“ (SDP) vladavinom.

Zaista, kad danas vratim film nazad i podsjetim kakvih sam se sve gluposti od njega na samim Skupštinama i po medijima morao naslušati i načitati. Uvijek se zapitam, kako sam snage imao? I reagirao sam, i možda najviše kritizirao na Skupštinama, u kolumnama i medijima. Džaba, previše ih je bilo na drugoj strani. U medijima, pravosuđu, upravi, istražnim strukturama. Svi su znali šta se dešava i svi su „hrabro“ ćutali… Dok je on trošio i otimao posljednje zalogaje ogladnjelog „čovjeka“ – Krajišnika, oni su ćutali i samo je pitanje ko je sve od njih umočio prste u med budžetskih kasa i fondova???

A „čovjek“, gdje je on danas – a gdje je bio nekad? Nije atraktivno malom „čovjeku“ davati na značenju. Veoma dobro su se sjetili SDP – ovi marketinški stručnjaci kad su „čovjeka“ uzeli za svoj lažni predizborni moto… Malo je uopće onih koji su i kao hroničari svoga doba umakali guščije pero u tintu za malog običnog čovjeka… Iz aspekta i čitalačke percepcije, uvijek je bilo profitabilnije pisati  o značajnim (važnim) događajima i njihovim još važnijim sudionicima.

I mali čovjek je dobivao prostor ako bi hrabro i na interesantan način poginuo, ako je bio ubojica (po mogućnosti serijski), ili sluga koje su često bili tema povijesnih kronika.

Nisu se  naši komunistički sljedbenici (SDP-ovci) slučajno sjetili „čovjeka“. Jedan je mali čovjek i u doba komunizma uspio zaslužiti mjesto na moneti bivšeg Jugo – režima. Bio je to opet naš „naivni“ Bošnjo, heroj socijalističkog rada Alija Sirotanović. On je kao mali čovjek iz naroda, kao rudar uspio ući u legendu kopača uglja i zbog činjenice da mu je Maršal Tito ponudio nagradu za rudarske uspjehe. Naš je Alija, rodom iz Breze, od druga Tita zatražio veću lopatu. Dobroćudan kakav jeste bio prema malim ljudima, balkanski diktator je Aliji ispunio  zahtjev i želju za većom lopatom. Njezin je zahvat povećan do cirka četvrt kubika a nazvana je popularno Sirotanovićka.

Danas se ova komunistička rudarska legenda ponovo desila ali je jedina razlika što nije riječ o jednom „čovjeku“. Riječ je o velikom broju malih ljudi kopača – sirotanovića koji kopaju po kontejnerima. A jedino što oni danas skromno priželjkuju je veći kontejner sa više sirovinskog sadržaja (željezo, bakar, lim, eventualna hrana i sl.)… Jedan je ugledni analitičar  i ideolog lijeve provenijencije istakao putem TV – kanala nekako oko božića (valjda i zbog prednovogodišnjih ostataka hrane) kako se izrazito „zdravo hraniti iz kontejnera“. Navodno, kako reče zbog „zdravih bakterija“. Pa je podsjetio na „buđave sireve, šunke, kruh“. Drugi je do njega sve to objašnjavao „bržom i jeftinijom reciklažom“…

Tako da ja kad sve ovo danas sagledam, možda je Hamdija bio istinski vizionar, možda je vidio što niko od nas nije bio kadar, vidio dalje… On je od svoje same pojave na političkom nebu najavljivao stvarne revolucionarne i spasonosne promjene. I promijenilo se, zaista… Njegova vizija je ispunjena. Niko ne zna od čega danas mali „čovjek“ Krajišnik živi – a živi, tvrdoglavo i istrajno. Nema plaća – a živi, ni toplog – a živi, prevoza ni mukaet – a evo naš se mali čovjek i vozi i živi, živi bez izgleda da će odblokirati blokirane račune, minuse, živi bez izgleda da će biti bolje, neobuzdano živi, i da niko ne štrajka, ne reagira, ne komentira protekle četiri godine…

Hamdo je vizionar, on je i dalje osjetljiv za malog potplaćenog i pothranjenog „čovjeka“. U to ime neće ni na posao dolaziti nakon puštanja iz pritvora. Plaću će primati. Od njega bi bilo vrijedno sačiniti kakvu matricu vrhunskog političara – borca za malog „čovjeka“, pa ga možda klonirati, masovno reproducirati… Jel to je zaista neponovljiv mandat borbe do zadnje budžetske marke i (kapi krvi) malog – običnog „čovjeka“, a sve u ime „čovjeka“ u „Državi za čovjeka“… Ne ponovilo se…

 

U iščekivanju „Godoa“

trnavci i hamdo

P.S. Povod ovog mog kratkog obraćanja bio je intervju uglednog međunarodnog pravnog stručnjaka i profesora g. Genca Trnavcija na cazin.net-u. Izjava cijenjenog prof. Trnavcija kako pravosuđe USK-a „nije sposobno“ voditi i „iznijeti“ slučaj Hamdije Lipovače, po mom skromnom sudu ne stoji. Ne zbog činjenice neznanja ili nesposobnosti pravosuđa nego htijenja, ili bolje rečeno ne htijenja. Isplativije je izgleda za Glavnu tužiteljicu taj slučaj razvlačiti do samog oslobađanja… Jer sad više nije aktualna dilema da li je Lipovača odgovoran  za krađu oko 50 miliona budžetskih i fondovskih sredstava, nego da li je zakonito zatvoren? Njega pravosuđe sve više pretvara u žrtvu, umjesto da objasni kako smo svi mi zajedno žrtve kriminogene vladavine o kojoj samo autor posjeduje nekoliko hiljada materijalnih dokaza.

Međutim, dokazima se u našem tužilaštvu svakako niko baviti neće, nego polemikama i naučnim analizama da li je ili možda nije u skladu sa procedurama neko priveden?? A sve i kad bi ga doživotno priveli, malo bi bilo šta je sve uradio… Međutim, samo na tom slučaju neki će od njih iz pravosuđa „zaraditi“ više nego za cijeli radni vijek… I to je prava istina… Faktično, a bome i pravno ću to pojasniti uglednom prof. Gencu, dobronamjerno i bez krajnje namjere da osporim profesorove stručne kompetencije niti prosudbe o ovom slučaju…

Na kraju, poštovani g. Genc niti žalim niti se solidariziram sa premijerom Hamdijom Lipovačom. Međutim, u jedno sam uvjeren. Nije Hamdija kao načelnik Bihaća niti kao premijer patentirao formulu budžetsko – financijske i lažno – investicijske pohlepe. Ona nažalost već dugo cvijeta ali se uporno gura pod tepih… I ponajviše zahvaljujući pravosuđu. Veoma otvoreno i samokritički tvrdim da iz ovog „cvata“ nisu izuzeti ni pojedini kadrovi naše SDA, a bome i svih drugih… Samo je pitanje količina…

Kao neko tko sve društvene (pa i pravosudne) anomalije istrajno pokušava motriti i književničko – dramaturški, prilika je da se u duhu Joneseca i Becketta napiše nastavak davno prikazivane hit – komedije… A današnji bi naslov mogao metaforički glasiti:

„U iščekivanju buđenja pravne države…“

Koja se sa Glavnom tužiteljicom iz roda naših Amidžića neće skoro probuditi… Poštovani g. Genc.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>