„Grad svjetlosti i …“

Autor:

Pisati kolumne, osvrte, reagiranja i zahtjevne eseje nije baš lak i još manje zahvalan posao. Samo u proteklih desetak godina autor je napisao preko dvjesto različitih tekstova, a da još uvijek nije sve ni objavio. Ova večerašnja je osamdeseta jubilarna od utemeljenja bloga. Iz obzira prema nemalom broju svojih fanova trudim se (prije svega) ne biti dosadan. A da bi to postigao morate biti aktualni, informirani, te iskreno preispitivati društveno – političke stavove i aktere u svome okruženju, a često i samog sebe…

Neki tvrde da u pozadini ozbiljnog pisanja stoji znanje (erudicija), neki misle da je to talent a ja mislim da je upornost i moć realnog sagledavanja i kompariranja aktualnih pojava najbitniji faktor zapaženog pisanja. A da bi vas čitali, da bi držali pažnju konzumenata (fanova), shvatio sam da je najvažnije pisati istinito, ozbiljno, po mogućnosti i na granici satire. Upravo ova kombinacija šaljivosti a ozbiljnosti nije baš uvijek sintaksičko – semantički ostvariva. Čak se za ozbiljne zapisničare čini nemogućom.

Veoma je bitno ovdje istaknuti da su internet i facebook definitivno bilo kakvu kontrolu i diktat informacija učinili potpuno kontraproduktivnim i u konačnici i besmislenim. Proturežimske informacije i tekstovi nalazili su svoje kanale i u najzatvorenijim režimima komunizma pa i staljinizma, a danas se info – konzumacija dešava munjevitom brzinom i bez ikakvih zapreka. Bolje ju je ne sprječavati i činiti slobodnom.

Tajiti nekakve „zabranjene“ tabu – informacije i teme najblaže kazano najbolja je propaganda već sutra razotkrivenima a do jučer čuvanim informacijama.

Ono što je nekad najmoćnija država svijeta skrivala desetljećima vladin je službenik (Assange) iznio u malom fruštik – rusačiću s kojim je svakodnevno išao na posao… Neki su mislili da će njegovim hapšenjem sve stati. Međutim, dokumenta iz antivladinog internet Wikileaks – projekta do danas nesmetano cure. Jednostavno internet niko kontrolirati do kraja ne može… Zbog toga je ovdje važno istaknuti da će se napredak civilizacije veoma brzo početi dijeliti na period prije i poslije interneta…

Moram ovdje priznati da mi je internet, blog, pisanje u štampi, na portalima i mrežama bilo od velike koristi… Sve neistine, gomilane i ponavljane danima i godinama na veoma jednostavan način sam uspio razobličiti… Istinama… Jasno i stilski – pragmatično poredanim istinama. Istina je najbolje i najmoćnije oružje. Zbog toga i podržavam slobodu i neometano pisanje i ispoljavanje javnih stavova i mišljenja.

Pa i kad su pogrešna i zlonamjerna neka su slobodna. Ideal slobode za koji su ginule generacije prije nas nikada u pitanje ne smije biti doveden. U suprotnom će biti dovedeni temelji moderne civilizacije… Naravno da zagovaram i kulturu dijaloga, oni koji je nemaju nesvjesno se samoeliminiraju… I posebno cijenim i priželjkujem konfrontacije, javna suprotstavljanja stavova i mišljenja…

Kad dobro razmislim ko je taj s kime sam se u životu znao veoma često konfrontirati u povodu medija, medijskih termina i emisija putem državnih TV kanala bivše Jugoslavije, na prvom bih mjestu izdvojio moju nanu Saidu Grbić – Modranku. Ona nije u nekoj mjeri pratila političke aktualnosti ali nikada baš nikada nije propuštala vremensku prognozu. Rahmetli otac je bio veoma ljut kad bi ona autoritativno naložila da se sa drugog kanala, gdje bi kakva utakmica bila, prebaci na prvi… Meni je smetalo i kad bi mi crtić (Baltazara) prekinula…

Punica Adevija, nešto je drugačijeg interesno tematskog spektra. Nju jedino politika zanima. Dnevnici, vijesti, informativne emisije, repriza skupštinskih zasjedanja, uglavnom politika… Cijenim da su obe dijelom zahvaljujući i televiziji jedinom im dostupnom mediju uspjele odgoditi prirodnu staračku demenciju… Živeći i surađujući s njima shvatio sam da je prije bilo puno lakše i jednostavnije pratiti dnevni informativni paket. Samo preko jednog medija…  U poslijeratnoj BiH žene se puno više bave i miješaju u politiku… Što je svakako dobro za demokraciju i društvo u cjelini.

nane

Danas živimo u nevjerovatnom i tehnološki raznovrsnom spektru mogućnosti informativne konzumacije. Dnevno – informativni paket danas vam recimo serviraju osim u nekoliko novina, u nekoliko radio i bezbroj TV – kanala, sijaset portala, putem ajfona, tableta, do okolnosti da je uz paket vijesti najbolje uzeti i kakav paket farmakološki umirujućih tableta.

Prekjučerašnja vijest o djeci koja se u Bihaću igraju bombama – kašikarama, jučerašnja o nesretno masakriranoj Arneli Đogić, već danas je zasjenjena viješću kako se u Grčkoj smrzava 32 000 izbjeglica, ili vijest da su dvije žene u Turskoj napale policijsku stanicu, itd… itd…

Bombardiranje kojim smo izloženi inflacijom negativnih vijesti neminovno nas otupljuju saosjećanjima… Informacije nam postaju slične dnevnim dozama hrane. Pogrešno se hraniti crnim hronikama i beznađem. To je osnovni razlog zbog kojeg sam i sam pisati počeo, formirao svoj privatni medij (blog) i sad vam evo pišem. I više bih mogao, ponešto što napišem ne objavim, sklonim u stranu, za kašnje… Uglavnom sve danas ima svoje konzumente. Od naučno obrađenih tema do kratkih satiričnih osvrta…

lipovača, cuco safić, hadžipašić

Ali je ipak statistički veoma interesantno da su moje kolumne o jeziku, o Branku Ćopiću, nekoliko puta manje čitane od kolumni gdje tretiram uglednog kantonalnog lidera kako se „hrani“ i skupim pićima časti na račun budžeta, ili od maestralnih lokalnih zabavljača iz kolumne „Glup – gluplji“ (Cuco i Safić) – koja je sve rekorde nadmašila, ili o zetu Midhi, Rami, Edi i ekipi…

Jednostavno, kad god sam se doticao zabavljača i lokalnih parkovsko – manekenskih gluperdi, čitaoci bi to jednostavno gutali, „hranili se“. Jedan od njih, medijsko – svemirski neprevaziđeni je i iz cazinske krajine. Takav se inspirativan samo jednom rađa… Njemu sam, Hamdi, Ogreševiću, Hadžipašiću, Meku i drugim biserima Cazina knjigu posvetiti odlučio…

„MATAN“ (I)

Ja sam podupro ulazak u vlast A SDA. Ja sam najodgovorniji… Smatrao sam ih našim (svojim) ljudima, doslovno svojim prijateljima. Da će se za kratko vrijeme u moje najveće neprijatelje pretvoriti to zaista vjerovati (da me bilo tko ubjeđivao) mogao ne bih. Kad ti se prijatelji preko noći neprijateljima pokažu tada je pitanje jesu li vam ikad prijateljima i bili? Ili sam ja politički „naivan“ kao što mi neki kažu…

Priznajem da sam uistinu u svijet politike ušao otvorena pogleda „djetinjih“ očiju. A danas mi nakon avanture sa liderima A SDA trebaju one za oči naočale što varioci nose… Moji negdašnji „prijatelji“ iz SDA (sad u A SDA), letjeli su mi gdje bi se sreli u srdačan zagrljaj. Kako je vrijeme odmicalo sve rjeđe… Danas i kad bi na njih naišao bojao bih se da me prigrljenog niz kakvu krajišku „šumsku“ liticu ne strmeknu…

Osjećao sam se povlašteno – ja uveo svoje partnere u vlast, ja važan,ko i ja ću upravljati, stopiti se s njima, s vlašću, s partnerima…

Naivno vjerovao kako su oni dobri kako ćemo zajedno upravljati kako neće biti pohlepni, osvetoljubivi, častohlepni.

Naivan sam bio i sve shvatio tek kad sam im u krilo utjecaja omogućio snažan kapacitet vlasti (ministarstva, lovu i resurse)… Kad su sa ceste na tron zasjeli…

Znao sam da postoje oni koji vole živjeti na račun drugih, prazniti njihove fondove i resurse, ali da nama dati ništa neće, tu sam baš bio naivan…

On je danas sve to zaboravio a nakon presude za potkradanje siromašnih (Merhamet) fokusirao se na bogatstva države. Karizmom i iskustvom šestomjesečne zatvorske kazne koja ga preporučuje, on danas u sami vrh države hoće. Na kraju svi su veliki lideri na Balkanu u zatvoru bili…

On je presudom prvo patio za nas, da bi nas kasnije opušteno i sam mogao bezosjećajno patiti… Mene posebno koji sam vjerovao da ćemo zajedno upravljati… Majušno naivni kao ja…

hozan i hamdo

Karizmom balkanskog divljaka izmjenjuje i izbacuje sve što miriše na SDP, na mrski komunizam. Dok to završi okrenu se i protiv nas. A ja mislio da ćemo zajedno upravljati…  Vjerovao da je šaputanje preko mobilne tehnike iskreno, a on se poslije emotivno – retoričkih noćnih seansi dobro ismije… A ja naivan u ljudsku iskrenost vjerovao… Da ću upravljati – s njim… Samilostan kakav biti zna, šaptom me virtualno i uspavati znao… Pa mi onda u zavičaj (Grmeč) provalio… Dok ja spavam on samoupravlja… Stihlovka mu žaga uvijek pri ruci…

Naivno dječački sam vjerovao kako ću i sam zajedno s njima upravljati procesima, projektima, programima, resursima… Pola Vlade im dali (5:5), u skupštinskom (zastupničkom) omjeru (10:6) za SDA. Dobili sve važne resurse (šume, ceste, financije). Ni u jednom kantonu partner SDA u vlasti bolje prošao nije… Meni vrtićko – pikzibnerski drago, upravljat ću i ja ko velim (naivan) zajedno (bratski) s njima… Upravljati… Malo sutra…

Ja ih u vlast uvedem, a zbog njih se posvadim sa svima drugima, mojima iz SDA. Svi na jednoj, ja i Kladuša (dobroćudni Ćufurović) na drugoj. Slinavo – naivan, ko velim upravljat ću s njima…

Neki ga Jozom zovu a ja bih ga po glumačko – kreativnom akademskom statusu najpreciznije MATANOM (nazvao). I naš je „Matan“ poput Šerbedžije iz krajine Imotske krenuo na put, naš iz krajine cazinske. Po svim krajinama, po entitetima, pa država BiH… Uskoro će mu i država biti mala (tijesna) pa će on svoje urođeno švercersko umijeće nastaviti i u EU…  Iskustva sa „dektivom“ se ne plaši, sve je već prošao u svom vulgarno – materijalističkom hodu.

Uspio je nema šta, ja naivan vjerovao da ću i ja upravljati… Da sam mu srcu prirastao – vjerovao ko velim – pitat ću se, upravljat ću, ko zapeta puška čekao, nadao se… Upravljat ću…

Mislio da je prijateljstvo princip, visoko načelo, da ću barem malo upravljati… U gradu svjetlosti (Cazinu) viša je sfera načela prijateljstva – zove se novac…  A ja mislio kako ću upravljati… A oni se u samoupravljače pretvoriše. Zarobljeni mitom i projekcijom kako će oni zapravo biti „prvi“ (ispred SDA) tako se i ponašaju – samoupravljaju sami…

Da samo oni upravljaju a kod mene dječački – naivnog privid upravljanja stvaraju… Bravo, ejvala ti „Matane“ – cazinski, i naša krajiška diko…

                                                                       Nastavlja se u nebrojeno nastavaka

   od prve srijede u mjesecu aprilu…

            P.S. O tome kako naš „Matan“ skupa sa svojim operativnim grabljivim liderima A SDA potkrade državu i njene resurse spremajući se da na koljena baci svoju stariju i dobronamjernu sestru (SDA), čitat ćete u blogovima koji će imati broj nastavaka dovoljan da objasni sociološki fenomen ove sektaško – sebične grupacije. Kao i u svim dosadašnjim blogovima slične tematike autor će donositi samo činjenice i svjedočenja aktera i ništa više…

Razlog moga zastoja u blogovskim objavama sadržan je u činjenici da autor priprema rukopis (knjigu) koja bi bila svojevrsni izbor do sada objavljenih i neobjavljenih tekstova. Naime, autoru je na posljednjem sajmu knjiga u Zagrebu („Interliber“) ponuđeno da zbirku svojih rukopisa objavi u izdavačkoj kući susjedne Hrvatske koja bi na jesenjem sajmu organizirala i promociju. Još uvijek je ova ponuda na razini usmenog dogovora.

Istovremeno je autoru na mail stigla i konkretna ponuda iz susjedne Srbije od izdavačke kuće Rad čiji direktor Nebojša Nikolić (13.02.2016.g.) izražava želju da objavi izbor mojih tekstova. Autoru svakako laska i činjenica da ponuda iz Srbije podrazumijeva i promociju u Beogradu. Zamislite u Društvu književnika Srbije, pa čak i prostoru AKADEMIJE SANU… A to je onda izazov, a bome i obaveza. Da na bosanskom jeziku o fenomenu bosanskog jezika govorim u sjedištu „akademskih“ osporavatelja… U svakom slučaju, o konačnom izboru domaćeg (lokalnog) ili ino – izdavača, znat ćete po samoj objavi u ljeto sudnje (izborne) 2016. godine… Prva promocija u Cazinu, gradu mojih dramskih uzora (Zuhra, Pupan, Nermin, i „Matan“), gradu svjetlosti – novca i laži…

Dodajte komentar