Hozanland u Krajini

Autor:

Nekako u kasnu jesen prošle godine, bio sam u posjeti rodbini u jednoj velikoj evropskoj državi. Volim izletnički obilaziti predgrađa i ruralna područja oko velikih gradova koja me iz radoznalosti pomalo podsjećaju i na naš kraj.

Nekako je baš bilo vrijeme jesenje berbe i skupljanja ljetine. Prvo sam svratio uz veliku plantažu poriluka koja se prostirala na oko 20 hektara. Uglavnom je sve to golim okom teško i pregledati… Pa je uz nju velika plantaža karfiola, pa plantaža jabuka, i pod samim brdom i u brdu veliki vinogradi… Nikada na našim prostorima bivše države nisam vidio tolike grozdace. Ni u Istri, Hercegovini, Dalmaciji, gdje se loza tradicionalno uzgaja.

Pokušao sam uspostaviti kontakt sa onima koji su gospodarili ovim dobrima. Uglavnom su to velika porodična imanja. Berba se odvija tokom cijelog dana, a u večernjim satima se urod klasificira i pakuje. Jedan dio odlazi velikim kamionima u distributivne centre, odakle se već sutradan ujutro upućuje friško u velike prodajne centre. Jedan dio proizvoda se skladišti kod vlasnika gdje se vrši daljnja prerada.

Nevjerovatan red vlada na ovim dobrima. Navečer smo kod jedne od tih porodica ostali na večeri gdje su nas ponudili domaćim specijalitetima koji su bili veoma izgledni ali mi baš i nisu bili po ukusu…

Ono što me cijeli taj dan zanimalo, a i sutradan kad sam bio u još jednoj izletničkoj šetnji, to je pitanje koliko su ovi ljudi, domaćini upućeni u politiku? Zanimalo me da li znaju tko im je izabrani načelnik „poznaju li vijećnike koji ih zastupaju u zakonodavnom tijelu njihove općine i konačno i treće pitanje – koja je stranka na vlasti u njihovoj općini?

Od oko njih petnaestak spontano anketiranih u neposrednom razgovoru samo su dvije starije dame odgovorile naziv stranke pobjednice na izborima u njihovoj općini. Niko, doslovno niko nije čuo niti poznaje izabranog gradonačelnika, nekog od vijećnika, doslovno bilo koga iz općine u kojoj žive i u kojoj izvršavaju građanske dužnosti birača…

Pokušao sam sa mojim politički neosviješćenim domaćinima razgovarati o nečemu što mi je blisko, o književnosti.

Svi su čitali Güntera Grassa, Kühna, Fichtea, Handkea, Blocha, da ne govorim o Thomasu Mannu, Goetheu, Kafki, Hesseu…

Veoma su dobri poznavaoci ruskih klasika, francuskih impresionista, suvremene engleske književnosti… Uglavnom veoma načitani su se doimali, pogotovo stariji među njima… Dakle, riječ je o populaciji koja živi izvan velikih gradova, o ljudima iz reda težačkih porodica sa dugogodišnjom tradicijom porodičnog uzgoja i u tom smislu organiziranog porodičnog biznisa, ali prilično obrazovani. Shvatio sam tada i činjenicu važnosti obrazovanja…

A da istovremeno pojma nemaju tko su im lokalni politički čelnici, čak ne smatraju da im je to neka falinka, nedostatak. Upravo suprotno, pomalo s podsmijehom su mi komentirali odgovore o njima nebitnim političkim anonimusima i uopće o politici.

Dugo sam o ovim ljudima razmišljao, jednostavno nisam znao ni sam šta da o njima mislim. Misaone aluzije na njih su mi dolazile kad god bih imao priliku vidjeti i čuti ove naše političko lokalno – retoričke dangube…

Kad slušam Šuhreta, kad samo vidim načelnika Petrovca Hujića, da ne govorim o intelektualno – zakržljalom lideru (A SDA) iz Cazina Ogrezanoviću (dva u jedan)… Zapravo, tek tada shvatim koliko su sretni građani država i općina koji uopće ne poznaju svoje političke lokalne čelnike… Koji uopće o njima ne razmišljaju, ne vide ih svakodnevno, i koji uopće ništa za njih  ne osjećaju…

Toliko je divnih stvari, naučnih dostignuća, književnosti, filmske umjetnosti, sportske atrakcije, prirodne ljepote, pa na kraju i uzgoj cvijeća, krompira, dinje, masirača, bilo čega zaista lijepog čime se svijet na ovom civilizacijskom stupnju može baviti.

Od toga da sluša i prati dosadnog facebook – Narcisa Šepića, verbalno – ludističkog Juku, nedotupavnog Emrića, nepismenog Masiraču koji od države svaki mjesec naplati plaću radnika za stan koji uopće ne koristi i u kome ga nikad vidjeli nisu, pa kradljivog i socijalno osjetljivog Hozana, koji im je opet svima uzor, a koji ukradenim parama ide na Hadž, a skupa sa Hamdom i sredstvima poreskih obveznika plaća „slobodnije“ Ukrajinke u Poreču…

Onda nije slučajno što je i načelnik Petrovca Hujić čvrsto uz njih. Bez obzira što on ima više predmeta za zloupotrebe od svih načelnika Krajine zajedno, on je siguran u (ne)rad našeg pravosuđa…

Jasno je da je Tigar prioritet, njega će progoniti jer je uz SDA, možda i što je sa Tigrovima čuvao Bihać i cijelu Krajinu, pa onda oslobađao Petrovac i dolinu Sane…

A čuvaju ove naše biser – načelnike, koji svi zajedno slijede suvremenog Robin Huda – Hozana, socijalno osjetljivog šumskog cazinskog tribuna, koji uzima od siromašnih i dijeli sa bogatima… Njegovo će ljudsko i nadasve socijalno dobročinstvo ući u Ginisa i anale moderne krađe i prevare…

Svi su oni dio Hozanlanda koji se udružio da pobijedi SDA…

Ali ima JEDAN koji sve određuje…

Pa i pobjednika u oktobru…

 

Nastavlja se sutra…

Dodajte komentar