Kolumbijski kartel u Krajini

Autor:

Dragi čitaoci, jedini i isključivi krivac za ovaj, treći već, nastavak mog bloga je Asim Kamber.

Da Asim nije napisao svoju šaljivu kolumnu o tehnikama zavođenja Rifeta Hozanovića, koje ja nisam znala ni prepoznati ni vrednovati, ne bih uopšte shvatila da se o tehnikama zavođenja radi. Sad mi mnogo jasnije postaju izjave koje sam u par navrata čula od Hozanovića nakon što je instalirao Vladu Mustafe Ružnića. Naprimjer, da ima neka žena u kabinetu, inače je SDA, ali to nije problem jer zna on sa ženama. Ili da nije problem što je Kljajiću u ministarstvu sekretarka koja je navodno bila protiv imenovanja Muje Koričića, jer je ona ipak žena. Ili još, da nikad neće imati problema sa ministricom zdravstva Nerminom Ćemalović, jer je ona žena pa joj je dovoljno praviti komplimente i govoriti da je dala pametnu izjavu. Čak i u slučajevima da izjava nije bila tako pametna.

Dakle, Rifet Hozanović smatra se velikim zavodnikom, što je Asim prepoznao a ja nisam.

Potaknuta ovim Asimovim zapažanjem, razmislila sam dobro još jednom i izanalizirala par dodatnih detalja. I došla do zaključka da je popis Hozanovićevih metoda zavođenja ostao nepravedno nepotpun. Nekoliko njih vrijedi, po meni, da ipak završe na blogu.

  1. Metoda na bombaša-samoubicu

Ramazanski „atentat“ na Hozanovića dogodio se, čini mi se, dan, maksimalno dva nakon što sam stigla u Sarajevo iz Poljske. Čim sam čula za ovu vijest pao mi je napamet neki mafijaški obračun. Jer ko zna čime se ovaj čovjek zapravo bavi? Ništa ne radi, a ništa mu ne fali. Ako ne naplaćuje sjedenje u Opalu, onda kako živi na tako visokoj nozi?

Odmah isto jutro, nekoliko sati nakon „atentata“, nazvala me „žrtva“ lično. Zvučao je kao da se ništa nije dogodilo, čak štaviše djelovao je da je zadovoljan što ima razlog da me nazove. Kao eto, ništa posebno, atentat kao atentat. „Ne bi me to previše trebalo zanimati“,rekao mi je. Dok sam dobra s njim „mene neće biti u ovom slučaju“. Otkud bih se sad ja trebala naći u ovom slučaju, nije mi bilo jasno. I zašto je bitno ko je s kim dobar?

Očito je bilo da Hozanović sam sebi crta mete koje će umiješati u pitanje „atentata“ i da činjenice istine igraju ovdje tek sporednu ulogu. U ovom prvom pozivu rekao je da su atentatori „tvoji Cazinjani“, na šta sam prasnula u smijeh, jer zaista teško mogu zamisliti, naprimjer, Almina Handanagića kako po noći instalira ispod nečijeg auta eksplozivne naprave. Kasnije, na pressu u Sarajevu, Hozan za podmetanje te iste bombe optužio Kambera i suprugu Bakira Izetbegovića, koja, iskreno, mislim da za Hozanovića nikad nije ni čula.

Mene Hozan po datom obećanju, sa slučajem „bombe“ nije povezao, ali nekoga očito jeste.

  1. Metoda na kuma

Tokom predizborne kampanje u hotel u kojem sam spavala došli su neki ljudi i raspitivali se za mene u restoranu. Kao, šta radim tamo, s kim se družim, ko mi plaća smještaj? Čula je to sasvim slučajno jedna dobronamjerna osoba u prolazu i izvjestila me o svemu tome. Bila je vidljivo i iskreno uznemirena. Ja sam stvar bagatelizovala. Nisam o tome čak ni rekla u SDA. U po kampanje svi su bili više nego nervozni, osim toga bila sam uvjerena da će to svesti na još jednu šalu na račun Hozana koji ne odustaje da prati svaki moj korak.

Mustafa Ružnić, pak, rekao mi je kasnije da u hotelu radi njegov kum i da me on držao pod prismotrom. Nisam se tim nešto posebno sekirala, ja sam tamo samo spavala, a preko dana bila u stranci ili po gradu.

Dakle, jedino što su mogli znati jeste kad izlazim ujutru i kad se vraćam na spavanje. Ako su ulazili u sobu, mogli su saznati i da sam poprilično neuredna, te veličinu donjeg veša koji nosim. Ne baš vrijedni podaci, pogotovo beskorisni su za potrebe predizborne kampanje.

Ružnić je bio ipak ponosan što je imao ovakvu bitnu misiju. Ponosan je bio i da me je upratio kako sam došla na predizborni skup POMAK-a na Sokolac, što i nije bilo neko veliko postignuće jer se uopšte nisam krila s tim da sam došla da čujem šta priča protivnički tabor. Javno sam i bilježila neke stvari.

Mogu zamisliti sreću Hozanovića koji je te fascinantne operativne podatke dobijao od svog novog pulena, kasnije nagrađenog premijerskom pozicijom.

  1. Metoda na Babarogu

U ulozi Babaroge gostuje u ovoj priči komesar MUP-a USK Mujo Koričić.

Koričića Hozanović, prema sopstvenim riječima ne voli, smatra da je previše „umišljen“ (na stranu koliko pije vode kad o umišljenosti priča osoba uvjerena da se komplet bh. politika vrti oko nje), ne daje dovoljno prostora njegovom ličnom ministru Kljajiću. Ali prevazišao je to i nakon imenovanja našao se s njim, ali isključivo „zbog tebe“. Što sad zbog mene, nisam ni pitala. Nemam veze sa ovim čovjekom, vidjela sam ga jednom u životu i to par mjeseci kasnije. Ali, eto, valjda sam trebala cijeniti da se toliko čovjek žrtvuje da ide čak do Krupe (gdje se navodno održao taj sastanak) i traži od komesara da mi on (komesar) ne radi ništa loše.

Postavlja se onda pitanje, ako Hozanović može sa Koričićem dogovoriti da nekog ne dira, može li onda obrnuto, dogovoriti da radi nešto protiv nekog? Slutim kakav je odgovor na to pitanje, ali možda bolje da ga umjesto mene potraže nadležne institucije.

Naravno, sve ima svoju cijenu. Naprimjer, prema riječima Mustafe Ružnića, Koričiću je Vlada morala izaći u susret i uvažiti njegovu molbu da se ne šalje Tužilaštvu dokumentaciju vezanu za novac isplaćen iz budžeta USK udruženju predsjednice Nezavisnog odbora. Vlada bi se očito trebala baviti isključivo udruženjima bliskim SDA i na to je Ružnić rado i pristao.

  1. Metoda indijska

Možda je za nju saznao od Masirače nakon njegovog boravka u Indiji. Možda su ga inspirisali česti ove godine izvještaj iz svjetskih medija. Naime, poznato je da se u Indiji neposlušne djevojke/žene, one koje ne pristaju na „odnose“, kazne polivanjem solnom kiselinom. Ako već nećeš biti moja, onda nećeš biti ničija, smatraju u ovoj zemlji.

Tokom mog famoznog saslušanja u Zvorniku postavljen mi je niz pitanja bez ikakve i najmanje veze sa navodnom istragom. Nećemo ovdje ulaziti u detalje, svakako je sve uredno prijavljeno nadležnim institucijama. Jedno pitanje bilo je ipak toliko bizarno da se nepromjenljivo izdvaja u mom sjećanju.

„Da li je neko u Sarajevo prosuo po Vama solnu kiselinu?“

Ovo pitanje je pročitao inspektor koji me je ispitivao. Očito je bilo da nije sam smislio ovu tezu, već da mu je neko naredio da pita upravo za ovo. Pitanje nema nikakvog smisla, takvi slučajevi u BiH jednostavno nisu zabilježeni. Jasno je dakle da se ovdje radi o skrivenoj poruci, o prijetnji u najgrubljoj formi. Prijetnji i solnom kiselinom.

Plan „Bićeš moja“ nije upalio. Nije ni policijski progon. Možda je vrijeme za radikalnija rješenja, koja idu uz Hozanovića, dakle čovjeka koji mi je jednom rekao da bi mi mogao ubaciti „kokain“ u kofer prije nego što krenem na put preko granice. Ali ovo bi bila samo još jedna u nizu, nakon bombaške i indijske, ovaj put „kolumbijska“, metoda.

 

Ne znam hoće li se nastaviti.

Asim je i onako previše ljubomoran na popularnost mojih blogova.

PIŠE: Paulina Janusz

Dodajte komentar