OBRAĆANJE XIII

Autor:

Pitala me je neki dan veoma ugledna i redovna čitateljica mojih kolumnističkih zabilješki – kako ja to sve stignem (kolumne, obraćanja, intervjui, ratni tekstovi, tribine…)? Jednostavno joj je bila začudna kvantitativna produkcija ispisanih stranica, faktografska dokumentiranost i aktualnost. A onda me zamolila da nešto napišem i o sebi, sve joj je do sada nekako, o i protiv drugih… Taman kad sam počeo razmišljati o uvođenju svakodnevnih obraćanja, obraćanja o drugima ona me i „protiv mene“ okrenu…

alagić

Postavila mi je nekih dvadesetak blic – pitanja, pa mi se onda učinila sumnjivom… Ko velim izbori su, da nije ubačena? Nero, Suljo, Hopovac, Nijaz, Helićka, Pele, Ramo, Midho, ne miruju… Ipak, kazati moram da mi je imponirala radoznalost ali i pažnja ovome mom dosadnom bilježničkom hronicizmu.

Pitala me je o mom navodu u dijelu ratnih kolumni kad sam pomenuo deložaciju iz stana u Hrvatskoj. Pa ću onda upravo početi činjenicom da sam skupa sa porodicom u jeku sukoba Armije BiH i HVO-a deložiran iz stana u Teslinoj ulici 3. kod Zrinjevca u Zagrebu…

dokument o deložaciji

Naravno, nisam jedini Bošnjak koji je skupa sa porodicom bio žrtva ratnih sukoba Hrvata i Bošnjaka u BiH. U Hrvatskoj je jedno vrijeme rata stvorena atmosfera nepoželjnosti i stalne medijske stigmatizacije Bošnjaka – muslimana. Ljudima su preko noći oduzimali imovinu, zatvarali udruženja, izbjegličke centre. Približno je status muslimana u Hrvatskoj bio onom kojeg su imali naši sunarodnjaci u Srbiji. Vašingtonski sporazum je tu atmosferu do kraja promijenio. Da ne bude ovdje zabune i u Sanskom Mostu sam 19.07.2000. g. deložiran iz stana u Ključkoj ulici u kome sam bio smješten jer je rodna kuća do temelja bila srušena.

rješenje o delozaciji

izrezak-2Moju sugovornicu je posebno interesirao moj angažman u politici. I ona cijeni da ja nisam neki „tipičan“ političar i da sam liberalan, čak bliže lijevoj opciji, ali da se svađam i svakoga napadam… Pa sam joj ovdje dužan pojasniti da se ni prije ni tokom rata nisam uopće bavio politikom. Jednostavno sam smatrao da je to dosadno zanimanje i da ne priliči mome karakteru… Uvijek sam volio prirodu, rijeke, a ekologija mi je u komunizmu bila privlačna. Volio sam ljude i druženje s njima, posebno neke specifične karaktere. Veći broj mojih prijeratnih prijatelja sa solidnim je zatvorskim stažom a neki i Golootočkim…  Ponosan sam i danas na njih…

U politiku sam ušao kasno tek 1996. godine skupa sa Dr. Mustafom Avdagićem… Često neki u našem društvu gaje iluzije kako smo ja i Mustafa posvađani, kako samo što se nismo razišli, itd., itd… Najnaivniji Midho Dedić je gradio cijelo jedno desetljeće strategije o našem raskolu…

midho u kockarnici

Mustafa je iz kategorije poštenih i marljivih kadrova SDA. Veoma je puno učinio za naš grad i kao ministar i poslanik a Bogami i danas kao načelnik… Jedino nas može rastaviti nakon ovih izbora da on ili ja završimo u Državnoj ili Vladi Federacije. Dedić je malo bio naivan (desetljeće), ali su meni Mustafini kontakti s njim bili itekako korisni…

pristupnice asim i mustafa

Dva su razloga zbog kojih sam ušao u SDA. Prvi je subjektivan, ali upravo onaj koji me je u konačnici i opredijelio. Moj brat Hasib Kamber bio je prijeratni sekretar SDA u Sanskom Mostu. Svaki moj drugačiji odabir bi mi proizvodio grižnju savjesti zbog činjenice da sam napustio ideal zbog kojeg je veliki broj Bošnjaka platio glavom, među njima i rahmetli brat.

Drugi, onaj koji me je definitivno opredijelio da uđem u SDA, svakako je činjenica da je ova politička partija, praktično i jedina djelovala u ratu dok su drugi svoje djelovanje u teškom periodu za BiH zamrzli. SDA je zapravo svu svoju infrastrukturu u BiH i posebno našoj Dijaspori stavila u funkciju podrške Armiji BiH i ugroženom civilnom stanovništvu. Naša stranka je zapravo i jedina imala organizirane ispostave u svim većim gradovima izvan BiH gdje je otvoreno radila i djelovala u korist svih onih kojima je ta podrška bila neophodna.

SLIKA SDA

Naravno, osnovni razlog zbog kojeg sam u SDA i za nju se svim srcem borim jeste činjenica što je to uistinu demokratska stranka. U toj takvoj demokratskoj SDA i kao najobičniji član možeš biti kandidat za bilo koju političku (stranačku) poziciju ili se eventualno kandidirati za izvršnu i zakonodavnu vlast. Naravno, za sve je neophodno dobiti podršku stranačke baze (organa SDA)…

Svi izbori se u SDA provode tajnim glasanjem i sa više kandidata… Na svim dosadašnjim Kongresima SDA u stranci su se profilirali blokovi (frakcije) i vodila se snažna borba, i javna i iza „kulisa“ u bazi… To su upravo bile najbolje poruke o demokratskom biću stranke. Upravo ta sloboda kandidiranja i obrane vlastitih stavova kandidata na Kongresu sprječava polariziranje nakon Kongresa. Na kraju svako ima priliku… Takav pristup omogućava da nema gubitnika… To što je Tihić izabran, a Bakir nije na zadnjem Kongresu i sama činjenica da je Bakir ušao u Predsjedništvo SDA i da je danas zamjenik, najbolje govori da u demokratskim strankama nema gubitnika i svi su na dobitku…

Onda me je ova ugledna radoznala dama pitala „kako ja to ističem kako sam rodom Prijedorčanin“? Ja sam, naravno tu činjenicu pomenuo u jednoj od prethodnih kolumni. Međutim, neki mi je dan jedan vrijedni sanski historiograf koji se praktično volonterski bavi našom poviješću, donio repliku jednog turskog deftera sa početkom 17. stoljeća, konkretnije iz 1604. godine, u kome se na stranici 44 pominje prezime Kamberu Zenici.

kopija deftera

O mojim prezimenjacima pričao mi je i ugledni etnograf književni povjesničar (V.B.), koji je na to prezime u starim arhivskim spisima grada Dubrovnika nailazio još i u 16. stoljeću odnosno u periodu kada je cijelo zaleđe Dalmacije bilo naseljeno Bošnjacima. U Livnu i Hercegovini je i danas puno Kambera. Interesantno je da mojih prezimenjaka Kambera osim muslimana ima i katolika, ali i pravoslavnih… Ljubo Kamber je prijeratni profesor – sociolog u Sanskom Mostu iz reda je srpskog naroda, što znači da smo mi u Bosni svi iz stare Bogumilske loze dobrih Bošnjana. Neki to neće prihvatiti, ali će kad-tad morati jer je istina i Božja pravda jača od svake dnevne politike… Naravno, jedan dio moje rodbinske linije po majci je iz roda autohtonih Prijedorčana. Prijedor smo mi Kamberi zajedno sa Ljubijom uvijek doživljavali svojim gradom. A brat mi je imao i kuću u naselju Puharska – niže Halidove kuće, gdje je prije rata sa porodicom i živio.

Moram ovdje naglasiti da se mi autohtoni pitomi Prijedorčani razlikujemo od onih koji su se spustili sa obronaka Grmeča (Bravsko, Međeđe brdo, Sanička dolina, Zavolje, Budelj). Došljaci sa više nadmorske visine su nešto grublji, imaju i veće glave i boljeg su apetita, valjda zbog planinskog zraka. Neki se posebno ističu snažnim i prostranim donjim zjapećim čeljustima. Mogu u dašku (do dva zalogaja) spucati ćevap i to travničkih gabarita – širine 35 cm… Na svim njihovim antracit – kineskim smokinzima nađu se tragovi i ostaci janjetine, reširanog klepana ili orade…

rezak kako jede ćevape

Međutim, u periodu Kraljevine SHS u Prijedoru su dva brata Kambera veoma bila poznata u široj regiji, o njima sam zabilješku našao u knjizi Fehima Midžana rodom iz Tomine.

kopija teksta knjige

Naravno, najveću štetu Kamberima i Sanjanima uopće napravio je Bišćanin izvjesni Branko Bokan. On je, zapravo pišući o historiji našeg grada zaključno sa Drugim svjetskim ratom mnoge sanske bošnjačke porodice svrstao u fašistički i proustaški blok. Time je zaista nanešena šteta velikom broju članova i sljedbenika tih porodica koje je jedan UDBAŠ i velikosrbin nepravedno markirao u negativan povijesni kontekst. Ponajviše su ispaštale osim nas Kambera i porodice: Alagić, Bešić, Banović, Ljevar, Šalić, Zukić, Muhić, Heder, Nalić, Kuršumović, Hasić, Krupić, Maričić, Kenjar, Kumalić, Jurić, Kazić, Kerić, Osmančević, Mušić, Hodžić, Midžan i dr…dodatak

Pitala me je moja uvažena i radoznala kolegica i o imovini. Onako šeretski „po Sani se priča ovo, pa ono, pa u Zagrebu imovina, na moru, Austriji i ne znam gdje više ne“??

U sirotinjskoj sam, radničkoj porodici odrastao… Pa sam vam onda kolegice draga, odlučio objaviti izjavu o porodičnom imovinskom stanju koju svi izabrani zvaničnici moraju ispuniti prije davanja svečane izjave i preuzimanja izbornog certifikata. Imovina izabranih zvaničnika se provjerava u BiH i izvan BiH, jednostavno je nemoguće bilo šta prikrivati. Neki su i pokušali ali nisu uspjeli.

izjava 1 izjava 2

Uporedi li se materijalni status na početku mandata 2002. godine od kada smo bili obavezni prijavljivati svu imovinu do izbora 2014., kada smo prijavu imovine izvršili i prije samog izbora nije teško konstatirati da je moja imovina vrijednosti 15 000 KM te 2002. godine povećana na 30 000 – 2014. godine.

Laži i neistine o mojoj imovini najviše je plasirao Avaz i Midho Dedić. U drugostepenom žalbenom postupku Kantonalni sud je donio pravosnažnu presudu protiv Avaza i Radončića, upravo zbog tih laži. Na sudu zapravo nisu mogli ni jedan ovaj navod dokazati. Isti taj novinar Midho Dedić, ali danas kao kandidat na listi SBB-a koristi lokalnu TV 101 da bi ponovo plasirao iste laži. To zapravo znači da su i prije te laži i neistine imale političku pozadinu i nisu bile u službi istine… Avaz je upravo zbog svoje tendencioznosti i izmišljotina potpuno izgubio ugled u cijeloj BiH.

Lažima o nekretninama u Hrvatskoj, Beču, Dubrovniku i ne znam gdje više mene proziva sandžački jahtaški tour – operater, vlasnik privatnog aviona, najvećeg tornja na Balkanu i vlasnik porodičnog računa od 200 miliona + nepoznata vrijednost imovine na Kajmanskim otocima. Mene „gologuzog“ Sanjanina čija je stvarna imovina koju čuva i voli neizmjerno – set ribarskih štapova i knjige za koje mi je nane Saida govorila da su najveće bogatstvo… Naravno, kao svjedoci laži najčešće su u Avazu govorili kriminogeni i odbačeni sanski političari i organizatori demonstracija u Sani…

slike iz novina

Kasnije ću vam objaviti imovinu sanskih „socijalno“ – ugroženih poduzetnika (vođa i kolovođa demonstracija) koji su u istom periodu stekli imovinu čija je vrijednost i nekoliko stotina puta veća od moje. Ja sam poslije rata sa porodicom stekao jednu nekretninu (stan) koji sam duplo više platio od iznosa koji Eniz – Žvaljo izdvojio za fabriku koju je poslije rata privatizirao, pa je onda prodao za oko 3,5 miliona… Njima se, posebno u poduzetničkom naselju slično fenomenu Međugorja „Ukazala Gospa“… A ta se Gospa zove SDA… Tad im je u Međučaplju sve procvjetalo… A onda su tu našu SDA htjeli poniziti gazeći njezin tradicionalni simbol (polumjesec) na još tradicionalnijem Trgu – „Ljiljana“… Mi im to nikada dopustiti nećemo…

GRUPA SA TERASE

Dodajte komentar