OSVETA VODE

Autor:

Protestno – sentimentalno pismo jednog čitaoca iz daleke Kanade me je opredijelilo da napišem, a ujedno i objavim kolumnu posvećenu Sani. Nakon što su mu bliski članovi porodice protjerani a on iz logora poslan u Njemačku, pa onda iz ekonomskih razloga zapucao u Ameriku, pa iz Amerike poslom završi u Kanadi. Piše mi da ga niko nije pitao za dosje logoraša nego stručnjaka i da je zapravo radom postigao vrhunske rezultate u struci.

Prije mjesec dana mi se prvi put javio mailom da mi kaže da će sve preboljeti ali Sanu, njene obale i rukavce na kojima je često zajedno sa mnom provodio dane i noći, jednostavno ne može. Pitao me je za Sakiba Muhića (Vuka), za Maisada Alihodžića (Srbu), za Ismeta Krušku (rođaka), podsjetio me na Husniju – Tapetara (nesretno pod kulom u Kamengradu ubijenog), za rahm. Ismeta Karabega – Žućka (ubili ga Arkanovci), za Sulju Alagića, za Kuželje, Ismeta Biščevića, i mnoge, mnoge druge…

1. husnija - imset - poštar 2. 8 starih

Njegov protest u svome pismu se upravo odnosi na rijeku Sanu, njene obale i njene pritoke. Podsjetio me je da su te naše plahe i hirovite rijeke stalno uzimale danak u ljudskim životima i zaista se ne sjećam godine da se to nije desilo. Statistički podaci samo iz poslijeratnih godina govore da je puno više utopljenih u Sani od utopljenika u Uni. Ova godina je možda počela i najtragičnije sa dva mlada života izgubljena na rijeci Blihi iznad moje kuće. Niko ne zna kako će se završiti jer je sve u rukama Stvoritelja, ali  je jasno da je krenulo loše nakon rekordnog vodostaja Sane i njenih pritoka.

On protestira zbog činjenice da je bio zadnji put u Sani u ljeto 2011., te da su ga razočarale „pregrade na obalama, građevine, zidovi“, uglavnom sve ono što ga sprječava da ide na ona mjesta gdje smo skupa „cijeli život išli“…

Nismo imali nikakvih rashladnih uređaja na našim privremenim kamp destinacijama, izvorišta uz rijeke su bile naše prirodne ostave. Nismo se svađali, niko se nikome rugao nije, zavist je kratko trajala kad bi neko ulovio veću ploticu, škobalja, crveno – pjegavu potočaru, ali bi je svakako zajedno pojeli. Nakon legendarnih Sulje Alagića, Vahida Alihodžića, Ismeta poštara, Ibre Lasića, i mnogih drugih od kojih su neki i preselili, Džafer, Boći i Suljin Miro (Alagić) i danas nas znaju iznenaditi salmonidnim kapitalcima.

3. džafer, bejdo, boći

Prvo udruženje koje smo nakon rata formirali bilo je Društvo ribolovaca, što znači da nas je ponovo rijeka ujedinila. Nije nas okupio toliko na jednom mjestu ni jedan projekat obnove, kulture, politike, pa ni sporta, koliko nas je okupila Sana. Prve smo iskaznice (dozvole) štampali u Zagrebu. I sam sam u rukovodstvo izabran. Bili smo tada nekako složniji, bliži, nismo se svađali a vrijeđanja nije bilo nikako. Katastrofa rata nas je tada ujedinila. Ponovni adrenalin sloge nam se desio proteklih dana i opet oko te plahe i neukrotive ljepotice Sane. Ona nas opet sve skupila, na noge digla. Sve sam vjerovao, po prirodi naivan kakav jesam, ali da ćemo na Trgu Ljiljana veslati i prevozna sredstva na vodi koristiti, jednostavno je bilo nemoguće i zamisliti.

4. ribarsko 5. ahmet, sakib, apač i asim

Sjećam se kao dječak kad nas je otac na kućnim vratima stavljao u pletenu korpu i jedno po jedno prebacivao do žutulje kod Đokine zadruge na suho. A nane Saida je stajala na pragu ispraćajući pogledom oca vičući mu uporno kako bi bilo dobro zbog matice uz prugu zavezati korpu za vrata. Ja sam se kao dječak veselio povlačenju Blihe u korito jer bi u grabama i kanalima silna riba ostajala koju smo rukama a neki i štalskim vilama lovili…

O plahovitoj i tajnovitoj ljepotici koja se povremeno na nas „ritne“ pisali su i bavili se njome mnogi… Od rimskih hroničara, preko turskih deftera i putopisaca do stare i nove Jugoslavije kad su je mnogi opjevali, slikali i istraživali i kad joj je najviše pažnje posvećeno. Niko je do danas upoznao nije, a svi je voljeli… I sam sam kao izgovor povratka u njenu zlatnu dolinu tražio u ljepoti rijeka kraj kojih sam odrastao.

Slikali je Adem Alagić, Pero Mandić, Jusuf Suljanović, Alija Sarač, Mehemed Alihodžić, Majda Biščević, Džafer Cerić. Šaban Kumalić joj je posvetio pažnju motivima u zadnje dvije godine. Hoće li nastaviti nakon što mu je voda slikarski pribor i klavir odnijela, vidjećemo? Behzad Hadžiahmetović sa prekrasnim zimskim motivima Sane. Midho Hrnčić, i slikama i stihovima mazio naše rijeke. Samir Sinanović joj posvetio monumentalnu monografiju koja će ući u istoriju ovog grada kao antologijski dokument njene neprevaziđene ljepote.

samir - monografija

A ona se i dalje bezbrižno na nas kikoćeiz svojih brzaka i „rita“, poput bika u španskim arenama koji na kopiti izbacuju toreadora, tako je i nas zadnjih dana iz naših kuća…  A mi je i dalje volimo… Voljeli su je neizmjerno braća pisci Stevo i Jovo (Tontići), Enes Kišević, Amir Talić, pomenuti Hrnčić, Boro Kapetanović sa maestralnom poemom Sana – river, Zilhad Ključanin, Aziz Džananović, Behrudin (Udi) Zukić.

U pjesmama je opjevali: Salih Islamčević sa možda i najljepšom sevdalinkom „Oko Sane procvjetala polja“, Kemal Malovčić, Tufica Veletanlić, Halid Muslimović, Braća Kurtović (Ismet i Fikret), Fikret Kujundžić i mnogi, mnogi drugi…

Ne mogu ovdje ne pomenuti ljude koji su joj (Sani) kroz svoje profesionalne poslove posvetili dio života: Hruste Jakupović, Husejn Šarčević, Ibrahim Berbić – Baja, Zvonko Merša, Gugo i Veljko Marinković, Ismet Kurbegović, Alija Talić, Ahmed Biščević. Pa tradicionalni porodični lađari: Delići, Kljunići, Hromalići, Karići. Ekolog regionalnog formata Nijaz Abadžić joj posvećivao naučnu i medijsku pažnju. Svi Kuželji, Ibrahim Nezirević, Ljupko Ljepojević,  Vehid Alihodžić, Pepa Brajić, Refik Bazara, Stole Tubin, i mnogi drugi koje zbog brzine pisanja ove vanredne kolumne nisam a možda sam trebao pomenuti, neka mi ne zamjere… I sam sam joj do sada stotinjak stranica posvetio…

Poštovani čitaoci, činjenica da naš Sanski Most i gradovi širom BiH i regije preživljavaju ekološku katastrofu nezabilježenu u meteorološkim i hidrološkim analima me je opredijelila da kolumne političko – informativnog sadržaja malo stavim u stranu… Svakako i činjenica da je jučerašnji dan u cijeloj BiH proglašen danom žalosti. Koristim ovu priliku da se svim Sanjanima i posebno mladima zahvalim na fascinantnoj organiziranosti i odlučnosti da se svaki naš čovjek pomogne, da se spasi, da mu se pruži ruka podrške. To je najbolji znak jedne sigurne budućnosti građana Sanskog Mosta. Jučer nam je u kabinetu  načelnika i jedan komšija iz Oštre Luke ponudio pomoć i izrekao duhovitu opasku: „Hoće li biti da je pomogao i onaj koga kamera, fotoaparat i druga tehnika nije zabilježila!?

Drago mi je što kamera nije zabilježila mene, načelnika, Cucu i grupu mladića koja je zajedno s nama spašavala arhiv općine. Početkom februara smo bili dvije strane, za i protiv arhiva, a danas jedna… Jedna i jedina Sana nas ujedinila… Koliko dugo, vidjećemo…

asim

A da je moćna – jeste… Da li nam zadnjim nasrtajem na nas šalje poruku, da li nam se sveti jer smo je ranili i ranjavamo u kontinuitetu devastirajući njene obale, rušeći vrbike uz nju, puneći plastikom, staklom, i pivskim limenkama njene zelene virove, kroteći je branama, pregradama i zidovima, a da je usput niko ništa ne pita… A moćna je, za mene sveta… Nikad se njene ljepote i bistrine zasititi neću – naše SANE…

 

 

Comments
  1. Posted by Isaac Asimov

Dodajte komentar