Pisanje

Autor:

Nekada mi pisanje predstavlja beznadežni posao koji nema kraja i u kome uporno ponavljate iste stvari bez značajnog efekta. Ipak me nadahnuće za pisanje nikad ne napušta. Svakako me čitanost i posjeta mojoj stranici uporno motivira i otvara neki novi prostor inspiracije i kreativnosti. Motiv su i oni koji me svakodnevno susreću od Sanskog Mosta, Cazina, Kantona do Sarajeva, pa i šire sa pitanjem – kad startam, kad počinjem?

Pomalo me pritišće i konkurencija (Amir i Haris). Ona koja je nešto prije na teren „istrčala“. Jedan se bavi propašću najvećeg koncerna u zapadnom susjedstvu, a drugi imovinsko – pravnim (vlasničkim) statusom Sanjana. Prvi u svome radnom dvorištu ignorira (autistički) amoralnost širokih razmjera… Drugi razgrće povijesne imovinskopravne i vlasničke magle Sanjana. Al’ dobro, neka drugi sude…

Ipak me interpretativni dosezi moje kolumnističke konkurencije (Kurbeg, Islamčević) dodatno u literarnom – sadržajnom smislu obavezuju na reduciranje vlastite površnosti i improvizacije te pogađanje suštine aktualnosti tema. Konkurencija mi u svakom slučaju koristi. Ako ništa za multipliciranje tema i kreativnosti. Bolje je da se internetom kao poligonom javne komunikacije takmičimo za konzumentsku publiku nego da se međusobno vrijeđamo…

Iskreno govoreći, ne vladam baš ni tehnikom brzog pisanja na PC direktno prstima pa mi je i to dodatni hendikep jer često tekst započnem rukopisom, pa kombiniram, dodajem (dokucavam), pa oduzimam… Uglavnom mi ako ništa motivacije i tema ne nedostaje.

Da sam u srednjoj školi više slušao prof. Duću (Dušana Vasiljevića) i marljivije učio jezik danas bi mi lakše bilo. Sjećam se Camusovih romana Stranac i Kuga na koje sam napravio još kao stariji dječak prvi književno – kritički osvrt. Romani su to o svevremenskoj ljudskoj transformaciji. Da sam ove pameti bio čuvao bih ovu učeničku arhivu tekstova lektire. Tada su teme bile zadane, danas pišeš ono što ti dolazi na pamet neopterećen bilo kakvim strahom od ideologije i vlasti koja se uopće nije mogla niti „smjela“ negativno tretirati.

Danas me iznenadi kad neko nešto pozitivno objavi o vlasti. Samo negativitet i kritika ima svoju tržišno – čitalačku vrijednost. Ne mazim ni ja one koje tretiram, čak mi neki kažu da pišem preoštro, „hrabro“ i odvažno, a ja cijenim da je sloboda javne riječi najvažniji temelj svih drugih demokratskih sloboda. Zbog toga ću javnu riječ uvijek braniti pa makar i onu koja mene negativno tretira. Živimo ipak u demokraciji 21. stoljeća…

Uprkos diskutabilnim i ostrašćenim interpretacijama naše stvarnosti koje tu stvarnost veoma često iskrivljuju, sadržajno i u kontinuitetu objavljivati kolumne nije uvijek ni lagan posao. Tematski moraju kolumne biti aktualne, ironične, ponekad i cinične, te uopće kritički i društveno angažirane. Dakle, mora postojati nekakva poruka i pouka, ali i zanimljivost…

Svaki kolumnistički narativ ako želi biti ozbiljan mora imati iznijansiran fabularni tok, a svakako i dramaturški pristup. Jer je tek tada i interesantan čitaocu koji traži i očekuje radnju, dijalog, polemiku, napade, sukobe svjetonazorske i svih drugih vrsta karikaturalnih životnih a scenskih sekvenci. Tek tada i takav tekst ima svu svoju snagu i zanimljivost.

„Šutnja je zlato…“

Kako pisati da motiviraš čitaoca, da nakon čitanja ne žali što je potrošio vrijeme na čitanje i usput da priželjkuje naredni nastavak? Kako na jednom mjestu okupiti sve slojeve jedne društvene zajednice, predstavnike različitih ideologija, različitih vjerskih zajednica, mlade, stare? Nije baš jednostavno i uvijek lako lakoćom satire i zafrkancije tretirati pozadinu najtežih i još neotkrivenih skandala i političkih zavjera koji obiluju našom društvenom scenom.

„Već dugo ja tebi govorim da je šutnja zlato“, često mi je studentski kolega i prijatelj iz zapadnog susjedstva znao dobaciti porukom na viber. Ali me je uporno čitao. I neki drugi na javnoj sceni su mi podrugljivo slali indirektne poruke kako sam se ja „možda umorio“, neki i da sam se „prepao“, kako me „prepalo“ tužilaštvo, kako više „nikada propisati“ neću, itd…, itd…

Naravno, bila je dilema u proteklih oko pola godine, da li pisati ili se boriti za projekte naših sugrađana… Izabrao sam ovo drugo i nije teško zapaziti da sam bio u pravu…

Sanski Most je grad neponovljive ljepote, jedinstven, vjerojatno i jedan od najljepših na Balkanu. Za takav grad i njegove građane se isplati boriti. Upravo ta borba za ljepši i prosperitetniji Sanski Most jedan je od razloga da sam povremeno obustavio kolumnističke objave. Od borbe za projekte naših građana nije me odvojila ni ljubav prema bistroj Sani i njenim pritokama… Ostavio sam i ovaj (ribolovni) hobi po strani, što nikad do sada nisam…

Plišani medvjedići i slagalice moga najmlađeg potomstva, pa prva slova i crtanke starijih unuka su mi također odvlačile pažnju od pisanja. Niti zbog vremena provedenog s njima ne žalim…

Možda je naš Šepić zabilježio određenu medijsku prednost sa nekoliko stotina postova i još toliko intervjua, a krenuo je i sa jumbo plakatima… A možda i prednost do bržeg političkog sunovrata? Samo Jedan zna… A mi ćemo saznati tek u oktobru izborne 2018…

Lakše je pisati fikciju nego istinu, ali je istina ubjedljivija i trajnija…

Funkcionalno nepismeni ljudi su uvjereni u ono što rade i posebno u ono što pišu… Konačno, to što pišu ne zahtjeva ni pamet ni razumijevanje napisanog. Oni imaju pravo na svoje neznanje ali nemaju pravo to smatrati vrlinom i prednošću u odnosu na nas obične građane sa redovnim školskim obrazovanjem i kakvim – takvim znanjem.

Osim redovnog školskog obrazovanja autor se preko trideset godina bavi jezikom i komunikacijom, međutim još uvijek držim da sam početnik političke javne komunikacije. To naravno ne znači da mi kao društvo nemamo napretek „stručnjaka“ za odnose s javnošću. Ovi Internet kućni „PR-ovci“ prave vlastite stranice, profile, portale, nikove. Pa onda odatle uhljebljeni iz crnih fondova političkih i interesnih mecena „pljuju“ po narudžbi odabranu metu. Često takvi povazdan u kakvim birtijama sjede i uz plaćenu mezu i piće šalju poruke ciljanim skupinama… Ovi lažno „novinarski“ društveno – politički radnici nemaju nikakvu odgovornost prema društvu, prema standardima novinarstva, prema kodeksima, oni odgovaraju samo onima koji ih plaćaju…

Za pisanje umotvornih a poučnih tekstova koji tematiziraju literarno – kulturološke i aktualne teme a da nisu dosadne potreban je ogroman trud a bogami i znanje. Po mogućnosti i doza satire… Jer da bi bio samoironičan (satiričan) moraš i sam biti načitan i siguran u ono što pišeš… Naravno, moraš raspolagati i  informacijama… A da bi imao relevantne informacije moraš imati kakav – takav odnos sa onima koji su na „izvoru“ informacija… I konačno se mora naći pravi način i metoda kako i kada te informacije prezentirati javnosti…

Možda sam dosadio pišući o politici i mojim kolegama političarima. Čak i sam mislim da su politika i političari izazvali svojevrsno zasićenje, da su dosadni, nezanimljivi i da se treba okrenuti nekim drugim temama.

Međutim, ja sam ipak neumoran u analizi pa i u karikiranju fenomena površne populističke retorike… Nekako mi je interesantno njihovo javno ponašanje, izjave za medije, njihov stil samoreklame… Sve to pobuđuje moju pažnju… Osim političke i stručnu…

Zbog toga vam upravo najavljujem da će oni biti moja dominantna tema, pa novinari, lažni vjerski dužnosnici, nezaobilazni pravosudni mafijaši, uglavnom svi oni za koje sam uvjeren da proizvode općedruštvenu „štetu“!!! Nažalost, nije ih malo…

 Asim Kamber

Dodajte komentar