„POLITIKA KAO POZIV“

Autor:

Poznajem jedan veliki broj pojedinaca kolega političara koji su u svoj društveno – politički rad i angažman uložili trud i vrijeme a da ništa od toga nisu imali, osim želje da budu društveno – korisni. I danas nakon završenih mandata žive skromno i nenametljivo… Dakle, siguran sam da postoje i pošteni političari u velikom broju.

Nažalost, zbog činjenice da u politici i njenom utjecaju postoje i materijalno – financijske strane, u politiku se uguravaju nekompetentni i pokvareni kojima je upravo ova interesna strana cilj… Takvi su veoma lošeg morala i sav svoj položajni utjecaj koriste za jačanje vlastitog materijalnog potencijala. Politika takvih je postala sama sebi svrhom…

Već sam zapisao kako je naš Senad Šepić u kraćem periodu političkih mandata stekao od mene oko dvadeset puta veću imovinu. Ali je paradoks, da je recimo Hamdija Lipovača koji je i od Šepića kraće na političkim funkcijama, od njega stekao imovinu oko dvadeset puta veću. Govorim i pišem samo na osnovu zvaničnih podataka koje su oni prijavili. E sad možete zamisliti šta je toga sve neprijavljeno i o čemu javnost nikada neće saznati… Te podatke u ladicama čuva njima vjerna Amidžićka…

Zbog toga sam danas, nakon dugogodišnjeg političkog iskustva uvjeren da javni poziv izabranog zvaničnika ne bi trebao biti zanimanje nego dužnost i obaveza i to volonterska. Tek bi tada vidjeli tko je uopće zainteresiran raditi za opće dobro svih naših građana? Osnovna dilema politike kao profesije je kako ideal dobra za sve staviti ispred koristi pojedinca?

Ima više argumenata protiv profesionalnih političara. Ne radi se tu o plaći, privilegijama i troškovima za političko – mandatni angažman. Radi se o plaći za nerad i potpunu neučinkovitost. Praktično o šteti za budžet i šteti za građane koje takvi političari proizvode…

Takvi političari koji ništa ne rade, koji nikakvog učinka nemaju, svoj privid i simulaciju rada prezentiraju na javnim mrežama, a kad ih mediji zaobilaze i putem vlastitih selfija i videouradaka, kojima oni tobože svjedoče svoju opredijeljenost da to što rade, rade u ime građana i njihovog dobra. Njihov se učinak jednostavno pretvorio u marketing koji je sam sebi svrha.

Takvi često svoj učinak dokazuju inicijativama, zaključcima, javljanjima za riječ, nekakvim virtualnim efektima izjava, postova, selfija i doslovno nikakvog rezultata za dobro građana…

Weberova je preporuka da se živi za politiku a ne od politike. I to je osnovni problem političara koji žive samo od politike i za politiku vlastitih interesa…

Nedavno sam na cazin.net-u pročitao Šepićevu izjavu iz Zenice kako su građani u njemu „prepoznali lidera“… On je do te mjere izgubio osjećaj za stvarnost da vidi i tumači osjetilo zapažanja „građana“ u smislu njegovih liderskih afiniteta.

Šok su doživjeli neki čitaoci kad su iz mojih blogova saznali da je Šepić ponavljao razred i bio jedan od najlošijih učenika gimnazije u Cazinu. Isti efekat on proizvodi u politici. Riječ je o jednom od najlošijih političara, o čovjeku, koji doslovno ništa nije učinio za Krajinu i svoje Cazinjane, ali bi mu sada trebali birači povjerovati kako će konačno nešto i za njih uraditi… I zbog činjenice da je sam sebe „liderom“ samoproglasio… I Lipovača je sebe proglasio kandidatom za Predsjednika SDP-a i države BiH… Njihovoj zabavi na mrežama nikad kraja…

Prošle sam sedmice bio na 26. sjednici Parlamenta Federacije na kojoj smo samo izglasali dnevni red i ništa drugo. Iako te dane neuspješnog učinka u zakonodavnom tijelu Federacije BiH, ja sam tri dana boravka u Sarajevu iskoristio za kontakte i sastanke koji su za cilj imali unaprediti život naših građana.

Razmijenio sam informaciju sa Ministarstvom za izbjegla i raseljena lice (F BiH) u smislu podrške za dva projekta vodovoda i kanalizacije u Zdeni… Pa sam sa g. Denisom Zvizdićem dogovarao podršku Industrijskoj zoni u Sanskom Mostu (cirka oko 300 000 KM). Pa sam sa g. Novalićem razgovarao o ubrzanju realizacije projekata infrastrukture na USK-a. Pa sam razgovarao sa predstavnicima Elektrodistribucije BiH o projektima u ovom sektoru. Na kraju sam i sa članom Predsjedništva BiH g. Bakirom Izetbegovićem razgovarao o mogućnosti dolaska na naš kanton inostranog investitora koji bi uložio kapital u firmu koja bi se bavila preradom (prehrambenom) i koja ima osiguran plasman na svjetskom tržištu. Namjerno ne govorim ni o kakvim detaljima sve dotle dok nisam siguran u realizaciju.

Dakle, nisam političar i izabrani dužnosnik koji se hvali realiziranim projektima nego uporno tražim i otkrivam prilike za nove. Zbog toga cijenim da bi odlazak u penziju nas političara morala pratiti kakva takva informacija (katalog) učinka i razloga odlaska u „zaslužnu mirovinu“…

Svi ćemo u penziju otići zadovoljenjem formalnih uslova. Međutim, status „zaslužne“ mirovine kod političara, posebno profesionalnih bi se morao mjeriti i rezultatima.  Tek tada bi politički angažman imao kakvog – takvog smisla a radni staž bi bio materijaliziran učinkom.

Učinak našeg Šepića će se moći mjeriti fotografijama, postovima, selfijima… I to je nekakav učinak… Sa preko 15 000 objavljenih fotografija Senad je ipak morao potrošiti dosta vremena i truda. Pogotovo, danas kad je krenuo i sa video – selfijima. Otkud će se on onda moći baviti projektima Krajišnika? Ne zanima njega uopće to što Cazinjani u cijeloj Evropi plaćaju najskuplje komunalije, vodu, vazifu jer on svoje obaveze plaća u Sarajevu, Briselu, Vašingtonu odakle se sav njegov uspjeh realizira internetom i slikama sa ekskluzivnih destinacija od kojih njegovi birači nikad nikakve koristi imali nisu, niti će imati…

Mislim da bi najbolje bilo sve političare uputiti da oprobaju i iskušaju iskustvo radnika u realnom sektoru… Istinske radnike (nažalost) naši poslodavci (ne svi), u realnom sektoru drže jednokratno kao potrošnu robu. Uzmeš, iskoristiš i odbaciš. Nema nikakvih pravila, nema kolektivnih ugovora, štrajkova, a sindikata u realnom sektoru kao i da nema…

Iako sa najmanjim plaćama oni se ni ne smiju javno pobuniti protiv svojih poslodavaca. Kad ste čuli da u nekoj privatnoj firmi štrajkaju radnici? Njihov istinski bunt se realizira odlaskom iz BiH. To je ono što se mora promijeniti, inače će svi otići prije ili kasnije… A imaju kud, tržišta radne snage vape za dobrim radnicima…

Rad i uspjeh u radu mjerilo je društvenog i osobnog uspjeha. Nažalost, težak i pošten rad izgubio je na vrijednosti. Današnji je osnovni princip da se uz što manje truda dođe do što većeg novca, što nas je dovelo do pada morala (raznih vrsta zloupotreba), i ismijavanja rada.

Ništa bolje nije bilo ni u komunizmu… Socijalizam je u najboljoj namjeri projecirao devizu o novom čovjeku, trudbeniku, radniku – samoupravljaču… Upravo taj kult i privid lažnog rada i radnika, proizveo je antologijske umotvorine (izjave): „Snađi se druže“, „Niko me ne može malo platiti koliko malo mogu raditi“, „Ako mi Bog da zdravlja, odoh na bolovanje čim se s godišnjeg odmora vratim“, itd… Jednostavno je socijalistički čovjek sa ove istorijske distance bio netko ko nije ni približno čovjeku evropske liberalne demokracije. Gdje je rad i učinak mjerilo svega, pa i samog čovjeka.

Interesantno je da je naš čovjek upravo na rad odlazio u gastarbajterske centre evropskih država. Postizao je vrhunske rezultate u radu zbog čega ih i danas rado pozivaju i prihvataju… Što znači da nije do čovjeka nego do sistema, do države…

Iz bivše su države na zapad prije odlazili mladi i snažni radnici… Danas češće odlaze mladi i obrazovani, a ovi snažni ostaju kod nas… Uglavnom se bave trgovinom, ugostiteljstvom, borilačkim sportovima, vozaju skupa auta, solidno žive, lopata im nije bliska, a većina uspješno i studira na privatnim fakultetima. I to je naša stvarnost…

 

P.S. Poštovani čitaoci, ugledni autor znamenite knjige „Teologija nade“ Jürgen Moltmann, istakao je na nedavnom predavanju o „Problemima čovječanstva“ kako: „Alternativa siromaštvu nije bogatstvo, nego zajedništvo“…

Više nego ikada nam je potreban zajednički cilj i smjernice kako do njega doći. Najkraće se on zove Europska unija. Htjeli ili ne htjeli naši se mladi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali svakako u nju iseljavaju… Danas više nikome na Balkanu i u BiH nisu potrebne iluzije, nisu potrebni lažni politički idoli, osim ako to nisu idoli rada, napretka i osjećaja da su pozitivne promjene moguće…

Zbog toga svako u svom djelokrugu mora više i predanije raditi da što prije ostvarimo nešto što je bio istinski san i naših predaka. Da žive u normalnoj državi, državi zajedništva, državi rada, pravde i sigurnosti za sve njene građane.

Poštovani čitaoci, komšije i susjedi, sa idejom rada i zajedništva primite moje iskrene čestitke za Božićne i Novogodišnje blagdane. Naravno, i sa posebnom čestitkom Kinezima u njihovoj Novoj godini…

Moje će blogovske objave biti privremeno zaustavljene, a prva naredna sa temom (ne)pravde u pravosuđu će biti objavljena u srijedu 31. januara 2018. godine. Vjerojatno će se u međuvremenu desiti kraće objave dnevnih osvrta na aktualna društveno – politička događanja…

 

Sretna vam Nova 2018. godina.

Dodajte komentar