POSLANICA Poslanika – Šepića

Autor:

Dugo sam razmišljao o tome kojoj ličnosti posvetiti prvu ovogodišnju kolumnu, ko je „najzaslužniji“, ko je taj ko je neprikosnoven na javnoj sceni? Između likova koji u meni pobuđuju divljenje (Šepić, Hozan, Hamdo, Masirača, Nermin, Emdžo) ili maestralni Pupan iz MZ Oždrlje kome i ovom prilikom čestitam na novogodišnjem programu, ipak je za nijansu prevagu odnio lik koji je obilježio drugu polovinu 2016. godine, lik koji zaslužuje svaku vrstu poštovanja i moje (literarno – satirične) pažnje…

Upravo je praznično ozračje na samom kraju 2016 godine iznenada obogaćeno veličanstvenom prednovogodišnjom porukom (urbi et orbi) koju je puku odaslao EUROFIL cazinskog podrijetla… Tko drugi nego naš Senad – umjetnički „Sena“ Šepić. Taman kad je Senad shvatio da se njegove poruke i lupetanja u javnosti ne shvaćaju ozbiljno, on se odlučuje na državnički  odgovoran potez. Za poslanicu – prednovogodišnju…

Preci bi naši komunistički s njim i njegovim držanjem bili posebno zadivljeni atributima euro – diskursa iz kojeg zrače poruke i pouke naše budućnosti. Njega bi komotno nakon ove prednovogodišnje poslanice puku mogli iskoristiti za reklamu Pampers – pelena… Naprosto da se „upišaš“ od ljepote njegovih euro frazetina. Ogromnu su štetu neprikosnoveni „Pupan“ i cazinski maestralni zabavljači iz „Audicije“ napravili što ga nisu u cijelosti uvrstili u njihov novogodišnji program.

Od Poslanice Rimljanima čiji je autor Sv. Pavao, preko Ciceronovih poslanica, pa Horacijeve Poslanice Pizonima, pa preko bezbroj poslanica Vladike crnogorskog Petra Petrovića Njegoše, pa Titovih poslanica nakon dugotrajnih posjeta državnicima svijeta (Nesvrstanim), pa Tuđmanovih HRT – medijskih poslanica, pa preko šaljivih Mesićevih, poslanice kao način komunikacije s biračima u našoj suvremenoj BiH prakticira Milorad Dodik u manjem BH – entitetu i naš komunikološko – sterilni Senad Šepić.

Poslanice su prigodni javni spisi, pisma, obraćanja koja se upućuju „konkretnoj zajednici“ aktualizacijom stavova onoga koji ih šalje. Senadova prigodna novogodišnja poslanica (čestitka) spada u kategoriju  poslanica promotivno – ceremonijalnog repertoara. Kroz čisto političko štivo Senad je sebe i naslovnom slikom od prije petnaestak godina pokušao promovirati nečim novim, nečim inspirativnim za širu javnost. On je veoma instruktivno kroz katalogizaciju vanjskopolitičkih društvenih idola iz međunarodne sfere sporta i glazbe (Muhamed Ali, David Bowie), do politike (Merkel, Obama, Cameron, Hollande, Trump), pokušao sebe vješto situirati u kontekst EU – lidera tipa operativnog stabilizatora i reformatora, a jednom riječju kazano i manipulatora.

Njegova sposobnost bavljenja po potrebi svjetskom sociologijom ga afirmira sa aureolom reprezenta „Nezavisnih“ u politici… Dok svijet potresaju katastrofe kozmoloških razmjera, kad nestaju civilizacije u Siriji, Iraku, terorizam u Turskoj bjesni do neslućenih razmjera, dok Dodik priprema referendum o odcijepljenu 2018., naš se Senad bavi apstrakcijama „nove politike“ iz perspektive euro – procjenitelja i izaslanika Ujedinjenih nacija u Šturliću…

Naši reformski (nezavisni) iluzionist Šepić uistinu nema osjećaj za mjeru u komunikaciji s javnošću… Uživajući u fenomenu javne sveprisutnosti on se odlučio za novogodišnju čestitku koja ima karakter internacionalne poslanice. Takve je slične svojevremeno prednovogodišnje Tuđman znao uputiti puku u susjedstvu. A Mesić poslije njega pravio šaljive aluzije…

Ljude sa Šepićevim sindromom razvijenija društva obično izoliraju i podvrgavaju kolektivnoj terapiji. Okupe se navečer na zajedničkim sesijama otvorenog i iskrenog dijaloga. Istina, od njega bi se teško dobila riječ, i to je problem. Sudionici ovih njegovih trans – retoričkih ispada od psihološke ugode na trenutak se stapaju u transcendentalnoj ideji da smo svi jedno, pa se s njim identificiraju. Njegova demonstrativna samozaljubljenost i bliskost sa samim sobom povod je da ga svi prisutni doživljavaju vođom.

Težnja za autoritetom jedna je od najtežih psihopolitičkih deformacija suvremenih lidera gladnih potrebe da ljude pripremaju i vode ka nekim „višim“ ciljevima… Njemu ne pada na pamet da javnost uopće ne zanimaju njegove apstraktne eurointegracijske floskule.

Sjećam se i kao srednjoškolac kako su nas uporno obasipali komunističkim poslanicama o ideji socijalističke internacionale ili pokreta  Nesvrstanih, pa bi Tito onda otišao do Nijemaca ili Amerikanaca po gotovinu koja nam je upumpavana sa zapada. Nezarađeni kapital u Marksističku tvorevinu (Jugoslaviju) koja se temeljila na bratstvu i jedinstvu. A Titovim odlaskom u naboju „bratstva“ umalo se ne podavišmo devedesetih g. prošloga vijeka.

Senad javnost u Krajini upoznaje s radosnom viješću kako stiže bolje vrijeme sa „novom politikom“ na čelu s njim, a da ne podnosi izvještaj šta je radio zadnjih petnaest godina, (osim širenja svoga porodičnog bogatstva). Ili da barem kaže gdje je sakrio pečat i arhivu financija političke akademije SDA. Očekivao sam da će me potražiti da mi preda ovu arhivu, da mi objasni gdje su spiskane donacije međunarodnih sponzorskih zaklada, da se u konačnici ispriča javnosti, da objasni da to nije bila privatna, nego akademija formirana za edukaciju mladih SDA… Haj što je nezakonito preprodao junice sa bratom, al’ što i naše mlade prodaje, to mi jasno nije? Mlade SDA u koje se kleo ovaj naš jahač apokalipse sa najvišim apanažama u BiH…

Javnost je u Krajini od njega očekivala ostavku  zbog afere „suho meso“, međutim on previše voli Bosnu i bori se za nju da bi ostavku podnosio… Pogotovo tamo gdje ga i ove sibirske zime grije toplina količine benefita koje ubire…

P.S. ALEP

 tenkovi

Kao građanin svijeta ne mogu a da odćutim „bezobrazluk“ i dekadentno – obijesnu bahatost tog istog svijeta. Svijeta samozvane civilizacije 21. stoljeća koja je na samom kraju 2016. putem svojih ekrana pratila tragediju Alepa. Iz toplih domova u ambijentu pred i post novogodišnjih ozračja, uživajući u specijalitetima nacionalnih svjetskih predblagdanskih kuhinja, prateći  putem TV – ekrana sudbinu djece Alepa. Djece drugog najvećeg grada u Siriji u koji su povremeno ulazili tenkovi. Tenkovi ruskih „oslobodioca“ od kojih se jedan hvalio po povratku u rodnu Moskvu kako je puno „lakše čistiti tenkovske gusjenice od blata nego od ostatka krvi i mesa djece nesretnog Alepa“. Isto su tako Rusi gazili djecu u Afganistanu punih deset godina. I u Mađarskoj 1956. Sram me je kao građanina svijeta ove samozvane „civilizacije“ koja to sve ignorira na samom početku 2017. godine i uvijek na štetu muslimana…

 

                                                                                                                   Asim Kamber

Dodajte komentar