Samo Sana teče prema vama, ma gdje da ste!

Autor:

Hiperprodukcija crnohumornih šala i viceva je bio prvi znak da se nešto opasno dešava na planeti zemlji. Mislim na globalnu – svjetsku produkciju zabavnih klipova, priloga, tekstova, satiričnih slika, karikatura, uglavnom satiričnih sadržaja na tuđi, vlastiti i na račun korone.

Razlog je svakako i u tome da je prisilno promijenjena naša svakodnevnica, da nemamo baš slobodnog izbora kako provoditi vrijeme, kako se društveno ponašati i konačno ograničenja uslovljena policijskim satom i mjerama koje se uglavnom uvode u okolnostima rata i sličnih vanrednih stanja.

Neki su potcijenili koronavirus učinak. Tramp je prvo tvrdio kako je pandemija Covida blaži oblik gripe, da bi danas dostigao dnevni prosjek i oko 2000 umrlih sunarodnjaka. Koronavirus je zapravo demaskirao snagu američkog društva…

Moć vodećih sila svijeta, ekonomsko bogatstvo, vojna sila i tehnički arsenali nisu nikakva garancija u borbi protiv majušnog i nevidljivog virusića. Šokantna je istina da Amerika nema dovoljan broj respiratora, maski, zaštitne opreme i lijekova protiv korone i da su trenutno vodeća država po broju zaraženih.

S druge strane siromašni Vijetnam sa oko 100 miliona stanovnika, ima svega oko 300 oboljelih i ni jednog umrlog (barem ne u trenutku dok ovo pišem). Pohvaljeni su od Svjetske zdravstvene organizacije kao najuspješnija država u borbi sa ovim opasnim virusom.

Vijetnamski uspjeh je zapravo u odlučnim mjerama izolacije (karantena) i u činjenici da su u akciju obrane od korone krenuli odmah nakon objave nekoliko zaraženih slučajeva u Kini.

Tek sam danas shvatio potrebu onemogućavanja masovnih okupljanja, zatvaranja vrtića i škola, te važnosti socijalne distance. Zapravo je to bio i jedini način da se osim ljudi zaštite i zdravstvene ustanove koje imaju ograničen kapacitet smještaja bolesnika. Nije ovdje riječ samo o krevetima nego i o tehnici (uređajima) neophodnim za intenzivno liječenje.

Da se opasnost od korone ne smije potcijeniti pojasnio je i jedan od najvećih svjetskih medicinskih autoriteta iz Australije, nobelovac Doherty Peter. On tvrdi da je ovaj nepredvidi virus „deset puta“ opasniji od svih dosadašnjih u medicinskoj praksi.

Iznenađen sam sa kojom se zadivljujućom disciplinom veliki broj sugrađana Sanjana prilagodio propisanim mjerama zaštite od koronavirusa. Na tome im čestitam!

Disciplina u ovakvim okolnostima se ne ostvaruje pukim mjerama i paragrafima, ona se potvrđuje i realizira disciplinom građana. Sanjani su ipak položili ispit kolektivnog eksperimenta građanskog organiziranja.

Nije baš u ljudskoj prirodi živjeti u nekakvoj izolaciji, karantenima, konačno ljudi pobjegnu i iz najbolje čuvanih zatvora. To je i razlog zbog kojeg treba cijeniti pozitivnu posljedicu građanske odgovornosti Sanjana. A to je da Sanski Most nije stanište u koje se uselio koronavirus. Čovjek u gradu i grad u čovjeku su uspjeli u potpunoj simbiozi i jedinstvu nadvladati opasni virus.

Ne tvrdim da se korona neće pojaviti i na Sani, međutim epidemiološka opasnost će biti manja tamo gdje vlada kolektivna odgovornost.

Da stanje može uvijek biti gore svjedoči i tragična sudbina naših susjeda u Zagrebu. Njih su s pravom ubjeđivali da „ostanu doma“, pa su onda svoje domove morali napuštati zbog potresa koji ih svakodnevno tresu.

Ratovi, prirodne katastrofe, glad, epidemije su pratili i generacije prije nas. Ali nikad sa ovakvim globalnim razmjerama.

Zbog toga se bitno zapitati, dok smo u iščekivanju prestanka ili barem ublažavanja preventivnih mjera, jesmo li izvukli ikakve pouke?

I konačno, hoćemo li nešto iz borbe za ovim opakim virusom naučiti kada nam neće više trebati nikakve mjere zabrane i izolacija?

Možemo li, primjera radi, zadržati stupanj čistoće u našem gradu? Ulični higijeničar mi je potvrdio da otprilike ni u deset dana ne prikupi smeća onoliko koliko je znao skupiti u jednom danu prije korone.

Možemo li svi zajedno biti obazriviji prema ljepotici SANI? Koja prolazi središtem našeg grada, nikad čistija, doslovno prozirna i pitka. Oko koje smo nekada znali ostavljati vrećice i ostatke sa naših druženja i sijela. Ponosni smo na njenu ljepotu iz fotomonografija i dnevnih klipova na portalima. Konačno svi nosimo toponimski nadimak po njenom imenu (Sanjani). Po njoj se zovemo, a nismo joj uvijek vjerni.

Možemo li obazrivi biti i prema svim našim drugim rijekama? Naše su rijeke i: Bliha, Zdena, Dabar, Sanica, Majdanuša, Kozica i druge riječne ljepotice kao simboli našeg djetinjstva i odrastanja, našeg kulturološkog i duhovnog zavičaja!

Možemo li naše izletničko – konzumacijske fešte u ljepotama sanskog krajolika ne završavati hrpama raznoraznog smeća? Koje često završi i u plamenu po našim šumama i prelijepim pašnjacima!

Možemo li konačno i prema zemlji koja nas hrani biti obazriviji? Čuvati našu hraniteljicu, kultivirati je, kositi, obrađivati, a usput i jesti njenu ničim zagađenu hranu na kojoj nam mnogi zavide!

Možemo li svi zajedno reducirati naše gradske auto i moto – relije? Sve na štetu pješaka, sigurnosti naše djece i na štetu čišćeg zraka i naših prirodnih ljepota u cjelini…

Građani Venecije su bili iznenađeni kada su u gradskim kanalima ugledali ovih dana jata morskih riba kojih se ni najstarije generacije ne sjećaju. Kao što se ne sjećaju ni trenutne bistrine mora. Nakon 30 godina na horizontu se potpuno jasno vidi i vrh Himalaja.

Zemlja i njena priroda se očito brzo obnavlja, samo je pitanje želimo li je mi čistu i oporavljenu? To je ujedno i temeljno pitanje našeg opstanka na njoj! Planeta je ranjena! Ranili su je ljudi koji su trebali biti i njeni čuvari…

Osnovno je pitanje na kraju ovog mog korona – ciklusa, ako Bog da kad je nadvladamo! Možemo li se barem približno ponašati kao u doba korone?

Možemo li biti odgovorni i solidarni jedni prema drugima i svi zajedno prema jedinoj zemlji (planeti), jer još uvijek druge nemamo?

Možemo li konačno dobru sveticu i učiteljicu KORONU iskoristiti kao vježbu ili generalnu probu i šansu naše globalne ljudskosti?

Pravednica korona nas ne dijeli… Svaki je čovjek potencijalno zarazno biće i moguća žrtva, nema iznimki i nema nedodirljivih.

Tjera nas učiteljica korona da razmislimo i o krhkosti života i uspostavi novog redoslijeda životnih prioriteta.

A možda bi ovdje konačno na kraju trebali razmisliti i o činjenici da oko 10 hiljada najmlađih stanovnika zemlje i nečije djece dnevno umire od gladi, a na drugoj strani trećina civilizacije pati od pretilosti.

I konačno, svi bi danas morali shvatiti da je dobro svakog čovjeka na ovoj planeti, ma ko on bio zapravo dobro svih nas. Ali bi po tom principu i u patnji trebali biti solidarni.

Na kraju, poruka i Svevišnjeg je da su svi ljudi braća.

Možemo li mi to konačno shvatiti?

Možemo i moramo, jer konačno svi ćemo se „vratiti“ – majci zemlji… I oni u sirotinjskim dronjcima i oni u najskupljim Bossovim odijelima.

A bit ćemo pitani?

Ne koliko smo bili važni, bogati i „moćni“, nego koliko smo bili ljudi i uz ljude?

I konačno, Njegova je poruka ljudima: „Robe čuvaj se i JA ću te čuvati!“

P.S. Poštovani čitaoci, stiže nam i dragi mjesec Ramazan.

U mjesecu Njegovih naređenih vjerskih preporuka, u mjesecu naređene socijalne distance, uz preporuku Svevišnjeg da se i sami „čuvamo“, ja nam svima preporučujem, da osim naših kuća uredimo naša dvorišta i vrtove, da svakako uredimo i okućnice naših komšija i rođaka koji su onemogućeni u želji da posjete svoj grad i rodna ognjišta. Da im svjedočimo da su nam važni i kad nisu uz nas, kad nam od njih ne dolaze milošte, a iščekujemo ih… I njih i milošte!

Sa svojim sam unukama potkresao i svoje i voćke svoga rođaka Džekija. Zasadit ću i baštu sa naširoko poznatim sibirskim paradajzom, od brata Rusa dobivenog. Pregovaram sa komšijom Mustafom (Zulićem) da u njegovoj njivi zasadim koju lihu krompira i kukuruza.

Ujedno ovih dana traju intenzivni kontakti, online sjednice radnih tijela parlamenata, sutra je Klub SDA u Sarajevu, sa mojim kolegama Rošićem i Abdićem – Tigrom pokušavam kroz rebalans budžeta i „Korona – zakonom“ osigurati bolju poziciju našeg kantona i naših općina.

Jučer sam na online sjednici Komisije za informiranje branio pravo medija i novinara da i oni nađu svoje mjesto u mjerama podrške Vlade Federacije.

Poštovani sugrađani, Krajišnici i Bosanci, cijenjeni čitaoci, dugujem vam neizmjernu zahvalnost  na pažnji koju posvećujete ovim mojim zapisima. Oko četiri puta je povećana prosječna čitanost mojih kolumni.

Naravno da je osjećaj životne i egzistencijalne ugroženosti, a koji nije bez temelja, ljude okrenuo ka traženju odgovora. Naši su se građani osim međusobne komunikacije odrekli kulturnih, vjerskih, sportskih, zabavnih i svih drugih sadržaja i prava koja su uživali.

Međutim, preporuke liječnika – epidemiologa nemaju alternativu. Poštujmo ih!

Konačno, život, i to zdrav život temeljno je ljudsko dobro, on je pretpostavka svemu drugom.

Ostanite u vašim kućama!

P.S. (II) Ah, da ne zaboravim, ciklus mojih redovnih kolumni očekujte nakon Ramazana, sa vjerom u nekom boljem i slobodnijem ozračju.

Moja vam je preporuka da ih jednostavno kad krenu – ne čitate. Ono što ću napisati o visokim istražno – policijskim, pravosudnim i svakako političkim (pa i našima iz SDA) dužnosnicima, prevazići će i „gore“ biti od svega do sada objavljenog. Zbog toga vam je moja preporuka da ih ne čitate, a moj blog jednostavno da ne posjećujete i zaboravite…

Upravo zbog zdravlja…

Poštovani čitaoci, onima koji su bili uporni iščitavajući ovaj kolumnistički dvobroj, a u iščekivanju dragog nam gosta – mjeseca Ramazana, slikama ispod, želim vam uljepšati – učvrstiti odlučnost da čuvamo grad i državu neobične ljepote viđene očima ljubavi fotoumjetnika, Sanjanina i građanina svijeta Samira Sinanovića.

Ostanite u vašim kućama!

Dodajte komentar