ŠEPIĆEVE ČAROLIJE (I)

Autor:

Nauka je dokazala da ljudi skloni humoru veoma rijetko ili nikako ne doživljavaju inzult (moždani udar) ili još rjeđe pate od koronarnih oboljenja (srce i krvotok). To su svakako jedna od najčešćih oboljenja našeg doba.

Ugledni njemački imunolog Gerhard Uhlenbruck je ustvrdio i pomno istraživački dokazao da jedna minuta smijeha bolesnome daje snagu jednosatnog treninga za fizičko opuštanje.

Iako smijeh kao terapija zvuči pomalo nerealno sve veći broj liječnika vjeruje u terapijsko liječenje smijanjem. U Velikoj Britaniji, Americi, Njemačkoj i naprednim državama „zapada“ u bolnicama se terapijski prikazuju smiješni filmovi, pa čak i dovode glumci – komičari koji terapijski zabavljaju i zasmijavaju bolesne. Ugledni imunološki instituti u New Yorku i Kolnu, dugotrajnim istraživanjem su već dokazali da smijeh jača imunološki sustav brže od bilo kojeg farmakološkog preparata.

Smijeh je prirodni trening za srce i krvotok a tokom smijanja se pokreću biokemijski procesi koji usporavaju nastanak stresnih hormona. Ukratko, smijeh je najbolji i najjeftiniji prirodni lijek.

Kada se nekoj činjenici, osobi, pojavi nesputano nasmijete trenutno ste s njom uspostavili drukčiji, direktniji i prisniji odnos. Dobar je, napose i produktivan onaj humor koji vas osim zdravog osmijeha može isprovocirati i do kraja pokrenuti percepciju o nekome ili nečemu.

Kad izaziva smijeh humor potiče maštu (otvara oči) da drugačije promatramo i razmišljamo o svijetu oko nas. Humor nesumnjivo, a nauka je već dokazala potiče naše tijelo, krvotok, smanjuje tlak jer opušta mišiće i krvožilni sistem. Od kore velikog mozga prodire u naš duh i osjećaje. U trenucima smijeha olako zaboravimo probleme, strah, hladnoću i nelagodu bilo koje vrste.

Zbog toga vam, cijenjeni čitaoci i preporučujem da se smijete u svakoj prilici. Moto moga pisanja upravo je poticanje smijeha, ne mržnje, ne revanšizma, nego smijeha zdravog i neobuzdanog…

Humor je dakle jedan od glavnih postulata moga pisanja. Veoma često i samog sebe izlažem satiričnim opservacijama, što znači da je humor koji promoviram u svojim zabilješkama zapravo na svačiji račun, pa i vlastiti.

Impresije o mom pisanju su mi upravo otvoreno prenosili naši sugrađani proteklih dana pauze u pisanju. Oni su upravo humor isticali razlogom čitanja mojih kolumni. Takve ću obradovati jer će ga biti na pretek u novoj 2015.

Kako cijenjeni čitaoci ne bi posumnjali kako je sve ovo što radim zbog zabave i smijeha važno je istaknuti da je zapravo osnovni postulat moga pisanja – istina. Najvažnije je u pisanju ne lagati…

Drago mi je istaknuti da sam uvijek u odgovorima onima koji su mene napadali koristio argumente. Za razliku od njih koji su se koristili lažnim argumentima i pisanim nasrtajima koji u konačnici nikakve veze sa istinom nisu imali. Naravno, teško je argumentirano i stručno raspravljati jer je neophodna i elementarna pismenost koja podrazumijeva znanje čitanja, razumijevanja napisanog i naravno odgovornost za javno iznošenje činjenica. Nikada u svome pisanju nemam namjeru oponente dobivati na svoju stranu, ali mi je zbog toga veoma važno pomoći cijenjene čitaoce da kroz suprotstavljene stavove supolemičara otvorena srca i uma zauzimaju ispravne i kvalificirane stavove.

Neće mi uvaženi čitaoci zamjeriti ako kažem da me je strah odluke da nekoga kolumnističko – novinarski tretiram. Preko dvadeset imena pojedinaca iz političkog i društvenog života bih pojedinačno poredati mogao, a koji su u konačnici nakon moga pisanja loše završili. Ne umišljam da je to zbog činjenice da su bili meta mojih osvrta nego isključivo zbog stvarnosti koja ih je opterećivala…

Ono što je danas sigurno, pisanje i čitanje je izgubilo onu draž i osobenost s kraja devetnaestog pa nekako sve do kraja dvadesetog stoljeća i snažne informatizacije. Nekada su se knjige (proza i poezija) javno iščitavale u knjižnicama, na javnim površinama sa velikim uživanjem u djelima književnih klasika. To romantično vrijeme danas je iza nas.

„Gola istina“ naše sugrađanke – Sanjanke Nives Celzijus, u 2008. godini bila je najprodavanija knjiga u „kulturnoj“ Hrvatskoj. Štampani reprint Gundulićevog „Osmana“ se primjera radi iste godine prodao u dvadeset puta manjem broju primjeraka. Naravno, nisu se promijenile književne vrijednosti  nego čitalački ukusi.

Da apsurd bude veći knjiga ove naše sanske starlete iz zapadnog susjedstva je iste godine proglašena i najčitanijom. Pa je onda bilježila financijske, „kulturne“ i uopće hit rekorde. Ova njena knjiga, upravo je te 2008. godine na sajmu knjiga u Puli dobila i prestižnu nagradu „KIKLOP“. Ovu vrijednu književnu nagradu su prije nje dobili nobelovci Orhan Pamuk i John Maxwell Coetzee, vrhunski kantautor i pjesnik Arsen Dedić, te Slavenka Drakulić i Luka Paljetak.

Dodjela 6 kg teškog „Kiklopa“ (skulpture Josipa Diminića) izazvala je nevjerovatne reakcije stručno – književne javnosti. Pa se žiri ponovo sastao i mijenjao prethodnu odluku. Pa je član žirija – ugledni akademik podnio ostavku. Pa je sve na kraju i na sudu završilo. Pa je i sud stao uz našu svestrano „talentiranu“ Nives dodjeljujući joj pravo na ovu prestižnu nagradu. Pa sam se i ja odlučio da je iščitam, ali je nisam našao u slobodnoj prodaji. Tiraž od 100 000 jednostavno je planuo. Pa sam je nekako preko veze dobio iz zagrebačke biblioteke u Preradovićevoj na sedam dana. Jedva, baš jedva…

Osim što me ova naša „originalna“ Sanjanka dobro nasmijala svojim morbidno – erotskim zabilješkama, do dana današnjeg mi nije jasno zbog čega na ovu knjigu nisu reagirali pravosudni organi u Hrvatskoj jer tekst vrvi kaznenim djelima ili nedjelima naše cijenjene toples – književnice rodom iz Poljaka kod Sanskog Mosta.

Ovaj književni prvijenac nije našu Nives kao autoricu lansirao u književne enciklopedije ali jeste u medijsko – informativne tokove do samog vrha. Upravo ova javna, sudska, književnokritičarska prepirka našoj je autorici donijela, osim ogromne zarade na knjizi, i nesumnjivu medijsku slavu i pozornost. Kasnije sam saznao da je ova naša renomirana Sanjanka, selebriti – zvijezda, „književnica“, (estradno – erotska) pjevačica uglazbila i pjesme iz zbirke poezije bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor.

I upravo ovdje kod Jadranke dolazimo do odgovora o sličnosti (komplementarnosti) komunikološko – erotskih i političkih zvijezda na našem medijskom nebu kakve su i naši politički selebriti – medijski PREDATORI Hamdija Lipovača i Senad Šepić.

zuhra-i-pupan

Satiričari u razdoblju Prosvjetiteljstva: Cyrano u Drugim svjetovima, Swift u Guliverovim putovanjima, te Voltaire u Micromegasu su iskoristili prednosti satire i kritikom društva na satiričan način popravljali to isto društvo.

A apropos humora s početka ovog teksta, nije slučajno da je Cazin rasadnik talentiranih zvijezda humora i komediografije. I oni na satiričan način pokušavaju popraviti naše društvo zbog čega ih i cijenim… Moram ovdje pomenuti uz neizmjerno poštovanje cazinske novogodišnje zabavljače na čelu da legendarnim Pupanom (mojim dramaturškim uzorom). Pa neizostavnim komediografskim gigantom Zlatanom Zuhrićem – Zuhrom. A najveći je broj komediografskih djelatnika iz sfere politike…

Takvi se talenti, (uz zavist što mi iz doline Sane nismo komunikološko – dramski talentirani) jedino mogu u Cazinu pojaviti. Bez obzira jesu li i iz loze Pozderaca (Lipovača) ili selebriti izrazitih Šepića.  Ja i Amir Avdić im nismo kadri konkurirati iz doline Sane…

Samo su Top lista nadrealista i Đurine čarolije bile uporedive Šepićevim medijskim čarolijama borbe za državno ministarstvo. Mazohistička upornost u prisvajanju statusa najvećeg i najboljeg krajišnika uz zadovoljenje kolosalnog ega, često vas odvede u drugu krajnost. A ta se krajnost zove humor… I to onaj do suza… Ponavljam, smijeh jeste zdrav ako nije politički štetan.

Imademo i mi konja za trku, što bi junak iz Đekne rekao. Ipak im eto skromno ali hrabro i odlučno s ove strane Krajine konkurira naša „talentirana i nadarena“ Nives Celzijus…

Na -16 celzijusa, u sabah prvog dana 2015. godine, zaključujući ovaj prigodni osvrt, ne mogu a da se ne sjetim ipak univerzalne i svevremenske poruke gore pomenutog Gundulićeva Osmana koji pjeva:

Tko bi gori, eto je doli, a tko bi doli gori ustaje“. Dragi naš Senade…

 

                                                                                                                      Nastavlja se…

 

P.S. Na početku ovog mog  karakterno – analitičkog ciklusa o nama političkim zvaničnicima, želim istaknuti nešto što sam uporno ponavljao i u većini dosadašnjih kolumni. Svako onaj tko se osjeća prozvanim ili cijeni da je neki od mojih navoda upitan, ima puno pravo na mome blogu reagirati bez ikakvih autorovih intervencija i skraćivanja. Dijalog je uvijek koristan. Bog nam je svima podario razum, vid i moć rasuđivanja. Nije nas izgledom stvarao trokutaste glave, kao naivnog jednookog Polifema Kiklopa.

Razumjet ću i one koji se opredijele za šutnju. Šutnja ima prednost jer ništa ne griješiš dok šutiš… I što je još važnije, ne izazivaš one koji razumiju šta govoriš i šta je pozadina onoga što radiš… Dragi naš Senade – naša krajiška uzdanico…

 

 

                                                                                  Vaš „blogerčić i klepetalo“ Asim Kamber

Dodajte komentar