ŠEPIĆEVE ČAROLIJE (II)

Autor:

„Nije čovjek ono što misli i govori već ono što čini“      

                                                                                   Meša Selimović

 Neki su mi nakon prošlonedjeljne kolumne postavili s pravom pitanje – Otkuda Šepić i Lipovača u istom košu? Takvima sam dužan objašnjenje da se moje kolumnističke analize isključivo bave medijskim (promotivnim) profilom ova naša dva krajiška politička lidera i medijska zabavljača. Nikako njihovim moralnim atribucijama. Poštenje je nemjerljiva kategorija. Medijski i političko – marketinški aspekt javnog djelovanja i njegovi efekti su svakako audio i vizualno, a i egzaktno uporedivi. I to je samo kontekst komparacije ovog promašeno – ideološkog dvojca.

Poput svih idola bili oni estradni, filmski ili politički, i naši krajiški selebriti – politički idoli komuniciraju sukladno suvremenim komunikološkim pravilima. Osnovna pretpostavka ove moderne komunikacije je da imaš svoje medije i privatne (kućne) medijske promotore koji te 24 sata promoviraju. Za tu promociju naši idoli otkidaju šolde od „usta“ budžetskih korisnika ili iz stranačkih i donatorskih fondova, a veoma rijetko i vlastita sredstva…

Komotno bi Oscara mogli dobiti za originalnost zloupotrebe medija u svrhu samopromocije. Što god skromniji efekti rada utoliko snažniji i učestaliji efekti medijskog promoviranja. Neučinkovitost u radu mora se nekako nadoknaditi. Lokalni plebos u Bihaću i Cazinu stalno je bio u komunikaciji sa svojim idolima (TV, Internet – portali, novine).

Uglavnom je promocija „omiljenih i velikih“ krajišnika sa dozom materijalizirane Berluskonijevske medijske moći realizirana kroz naručene samopromotivne tekstove, blic – tv priloge i intervjue.

Od njihovih propagandnih pobjeda njihovim stranačkim bazama je do nokata dogorilo. I Lipovačinoj (SDP) u Bihaću a bogami i Šepićevoj (SDA) u Cazinu.

Moram priznati da me Lipovača oduševljavao svojim nadrealnim Monty Pytonovskim vicevima o Cargo – aerodromu, nekoliko trasa autoputova, 40 000 novouposlene friško uvezene radne snage i ne znam čega sve drugog… Bingo – direktorici Nermini Zulić (TV USK-a), kao režiseru ovih njegovih svakonoćnih klipova i pošalica, u oči pogledati ne mogu. Stid me u njeno ime… Da je na tako niske grane spustila ovaj naš važni javni kantonalni TV – servis, a još ni ostavku podnijela nije… Hrabrost, nema šta…

Lipovačini promotori na političkom vrhuncu, istrajni pozitivni novinarski biografi: Avdo Avdić (federalna TV), Midho Dedić (Avaz), Esad Budimlić, Mirza Sadiković, Safet Hrnjica, uz pomenutu Nerminu i portal bišćani.net (Tezi), danas o njemu uglavnom ćute… A on je i kao gradoposjednik Bihaća i „marljivi čuvar“ kantonalnog trezora sa kumom Begijem, Krajinu pretvorio u sjedište kontejnerskih hodočasnika i radarskih kažnjenika u šaljivo je nazovimo – „Državi za čovjeka“…

ekipa novinara

Sjećam se Lipovače još kao friško – mobiliziranog starijeg druga – omladinca SDP-a koji je skupa sa mnom izabran u saziv Skupštine 2002. godine. Mora mu se priznati spremnost na otvorene polemike i javna sučeljavanja. Također mu se mora priznati preciznost javno izražavanih stavova i kritika.

Toliko je počeo uživati u medijskoj promociji i javnim nastupima da mu je već u ranoj političkoj fazi riječ bila brža od realno projeciranih  mogućnosti. Odnosno, svijest o potrebi ostavljanja pozitivnog javnog dojma već je tada bila snažnija od osobne savjesti i odgovornosti za tu i takvu nerealnu javnu riječ.

I tako mlad on je marketinški bio sjajna politička pojava na krilu lijevih SDP snaga. Objektivno kazano on je SDP digao na visok politički tron, izjavljivao kako će „predsjednikom države“ postati, pa „predsjednikom SDP-a“ ali se uglavnom za sada situirao za povremenog predsjednika ogranka SDP-a na „Lukama“ (pritvorska jedinica u Bihaću)…

Njega su često novinari u samom početku prikazivali i obrađivali kao kakvog filmskog junaka koji je tobože došao „spustio se“ u misiji čišćenja „blata“ iza SDA, u „gumenim čizmama“… On je tada, nekako istovremeno kao i naš Šepić bio individualno sjajan proizvod za političku pijacu.

Biračko tijelo je s oduševljenjem pozdravilo dolazak novih pa i mladih lica na političkoj sceni. Novi, mladi, obrazovani, euro – američki studenti, govore strane jezike. Jezici k'o lopate verglaju i melju… Puni pozitivnog naboja spremni da preuzmu procese upravljanja državom (ne samo Kantonom i Federacijom). Jedino kadri nisu upravljati egom i vlastitim hormonima. Tek kasnije se pokazalo da su oni jednako beskorisni ma na kojoj se poziciji nalazili…

S njima smo stalno u nekom procesu „penetracija i integracija“ da nam bude bolje. Karakteristični kompleks važnosti politike i političara te njihove važne misije, a sve za naše dobro, pretvorio se kod njih u kompleks osobne važnosti…

Boreći se za stočić u Izvršnoj vlasti Šepić je otišao i korak dalje. On se sam bavi samoizvještavanjem o svojoj historijskoj misiji te veličanstvenom liku i djelu. Sve je bilo jasno kad je sam za sebe ustvrdio da je „najomiljeniji i najveći“ Krajišnik nakon rahm. Ljubijankića, i taj svoj nebulozni autorski traktat ponudio Izvršnom odboru KO SDA USK-a i javnosti kao novinarski uradak (nekog drugog) dopisnika iz Švedske.

Uglavnom, ove dvije nekad mlade političke nade, dva krajiška sveznadara pate od istog kompleksa – kompleksa važnosti. Namjerno im neću prikačiti neku pogrdniju atribuciju iz seta paranoidalnih leksema…

Svi karijeristi, nadobudnici, lažni glasnogovornici još lažnije naše budućnosti s njima, političari bez pokrića, bez vizije, bez znanja, bez ideja, nemaju osjećaj za javni medijski prostor. Takvi veoma često ne znaju ni definiciju JAVNOG MEDIJA. Pa se onda počnu ponašati kao da im je to ćaćino a ne svakog građanina. Samodostatni i indolentni kakvi jesu to nikada neće shvatiti. A ja Bogami teško prihvatam živjeti u bilo čijoj utopijskoj viziji, viziji bez pokrića. Ponajmanje fasadera demokracije kakvi su njihov Lipovača i naš Šepić.

Moram ovdje ipak zaključiti satirično… Prateći ovaj simpatični politički dvojac od prvih koraka do danas kako uporno glavinjaju pred okularom kamere, a svi ti njihovi promotivno – medijski hrkljuši me najviše podsjećaju na članove Malnarove ekipe iz Noćne more

grupa pjevača

Akcija kodnog naziva „SUDŽUK“

Dan nakon prve objavljene kolumne o našem Senadu, putem mobilnog telefona me nazvao njegov „ljubazni“ brat Suad da me kako on reče „savjetuje“ da „prestanem pisati o Senadu“. Ispričao mi je „poučno“ kako je on i Lipovaču zvao kad je objavio nešto protiv Senada i njega,  a riječ navodno o nekakvim kravama, pa je Lipovača to „maknuo“.

U toj „aferi“ je kako ističu u zvaničnim istražnim „krugovima“ i jedna krava privedena po nalogu revnosnog ministra MUP-a – Lipovače jer je pokušala utjecati na svjedoke… Zadržana je u pritvoru gdje joj je u međunožju (ispod repa) otkriven sićušni mikrofon.

Akcija kodnog naziva „SUDŽUK“ dokazala je svu našu odlučnost u borbi protiv korupcije jer je na kraju u zatvoru završio i sam ministar MUP-a. A taman su svi tragovi vodili prema izbornom „inženjeringu“ sklonima u dolini Sane (Amiru Avdiću i meni)… Cijela je afera na kraju zataškana pojavom književnika Mahmutovića iz Skandinavije, koji je cijeli ovaj izborni i postizborni mobing nad nedužnim kravama a bome i „bikovima“ na političkoj sceni hronološki podastro javnosti…

krava

Ostalo mi je nejasno kakve veze ja i Senad imamo sa kravama. Moji su pisani osvrti isključivo filološki i komunikološki… Ne bavim se temama uzgoja i „reprodukcije“… Pokušao sam našem Suadu objasniti povod, razloge i činjenice, međutim on je cijenio da se o njegovom bratu ništa „negativno“ pisati ne smije… Samo pozitivno…

Ja sam se s njim složio, i zaista ovo što o Senadu pišem itekako može biti pozitivno. Može biti i korisno budućim mladim političkim liderima kako da se ponašaju na javnoj sceni i još bolje kako da se ne ponašaju…

Sloboda govora se itekako razlikuje od slobode laprdanja i rekao bih maltretiranja građana porukama koje su van bilo kakve realnosti… Svaki čovjek, naravno ima pravo na stav, zabludu, uspon i pad, pravo na novi početak, ali demokracija podrazumijeva da o tome drugi imaju pravo suditi… Isto je to kad je riječ o našem Senadu, a bome i o meni… Naravno da je demokracija kad svi o svemu možemo javno govoriti i samo je pitanje možemo li kvalifikovano baš svi o svemu suditi. Jer se to u konačnici pretvoriti može u karikaturu govora a onda i demokracije… A to sigurno nije garancija napretka…

Najčešće dijalektičku pogrešku naprave lideri kad se iz izborne „pobjedničke“, i pozicije moći obruše i na mene „gubitnika“, što je Senad posredno i uradio. I preko moga načelnika Avdagića pokušavao… Na mene ni kriva ni dužna…

Vjerujem da Senad za ove telefonske kontakte mene i njegovog brata uopće ne zna i vjerujem da će on brata ubijediti u važnost ideala slobodne i nesputane javne riječi… Ako se suprotno pokaže onda ću umjesto deset kolumnističkih „čarolija“ objaviti dvadeset. Od prvih zapisa na pergameni do dana današnjeg cijelo se čovječanstvo bavi problemom „oduzimanja riječi“… O ovoj temi sam spreman pripremiti i ozbiljan referat na nekoj od budućih „akademija“ za mlade iz svih stranaka osim SDP-a. Njima više ni „dopunska“ pomoći ne može… Može koristiti Senadu a i njegovom bratu… Svakako stručna predavanja na temu dijalektike javne riječi držim besplatno evo i pišući…

 

Pišući o otomanskom caru – mlađahnom adolescentu Osmanu, Gundulić upravo mladima a ambicioznima šalje smionu svevremensku poruku i pouku:

 

„Ah, čijem si se zahvalila

Tašta ljudska oholosti?

Sve što više stereš krila

Sve ćeš paka niže pasti!“

                                                                                  Dragi naš Senade, naša krajiška uzdanico…

 vidoviti karagić

            P.S. I legendarne dežurne lokalne tarot – gatare sa UGSM-a (lažljivi Nihad i naš papan Karagić) su veoma energično u tobožnjoj „političkoj“ borbi mene i našeg Senada, stali na Senadovu stranu. Njihovim predviđanjima nisu ravni ni Nostradamusovi apokaliptični zapisi, ni babe Vange, ni djeda Miloja, ni naše vidovite Đemile…

Ova udruga naših facebook – estradnih zabavljača svi k'o jedan su bezrezervno opet protiv mene… Plebiscitna podrška Senadu a uskraćivanje povjerenja meni dodatno me je zabrinula… Za Senada…

Kad god je ovaj kontinuirano propali političko – kadrovski hospicij našeg uglednog psihologa Rifeta Bahtića sa njegovim štićenicima uz nekog nasuprot mene stao, nije bilo teško zaključiti kako će taj neko završiti… Pa zar i Rezak zvani „Grčka“ nije najzorniji primjer…

Pragmatike i podsjećanja radi, nakon što su im propali kandidati (Redžo, Suljo, Midho, Ramo Nalić, Pela) i mnogi drugi njihovi nedavni izborni favoriti, evo ti njih ponovo u izbornu utrku. Sad u SDA… Poput vidjelica u Međugorju Karagić u našem Senadu osim predsjednika SDA vidi i Gospu – izbaviteljicu. A „Gospa“ – Šepić ih od mene sanskog Gargamela – izbavlja… Vidjet ćemo… Blizu je i Kongres, krajem maja…

Možda se i ja u utrku upustim… Možda me moj ogranak sa Bojančića i predloži. Čisto zbog zabave… A nekakvih šansi i imam ako oni (UGSM) uz Senada ostanu…

Neka igre počnu!!! Maškare i Fašnik u susjedstvu su već krenule. Defile (skroman), je neki dan i na Trgu Ljiljana zapažen… U „tovara“ prerušen regionalni medijski magnat (zvani Grčka) je na čelu kolone u autu bio…

 

 

                                                                       Vaše klepetalo i „KANDIDAT“ Asim Kamber

 

 

Dodajte komentar