Smak svijeta ili kijamet

Autor:

U vizijama nekakve moguće zamišljene apokalipse – „smaka svijeta“ („kijameta“), o kome mi je nane Saida pričala, uvijek sam katastrofični civilizacijski trend povezivao sa svjetskim i nuklearnim ratovima, klimatskim promjenama, uraganima, potresima, nesnosnim vrućinama… Ni na kraju mi pameti bilo nije da bi jedan virus, zaraza, globalno oboljevanje moglo imati takve masovne i kataklizmične razmjere.

Da u kolijevci suvremene civilizacije ITALIJI – zemlji odakle je krenuo najvažniji društveno – kulturološki pokret HUMANIZMA I RENESANSE, na dnevnoj osnovi umre stotine, pa i hiljade nemoćnih Evropljana, ipak je pomalo i šokantno iznenađujuće. Rekao bih iskreno, skromnih intelektualnih spoznaja i nevjerovatno.

Ali bih isto tako, misaono potpuno siguran zaključio i to da je riječ o potpunom i definitivnom gubitku moralnog i intelektualnog kompasa ljudskog roda.

I tu je činjenicu objasnio, ponovo jedan Talijan – Umerto Eko kad je napisao da je autistični svijet uložio oko „100 puta više novca“ u naoružanje nego u nauku.

Oružje kojim se danas sa svih strana bombarduje najstarije područje postanka svjetske civilizacije – Bliski istok, iz koga se svakodnevno na hiljade i milione nesretnih sirijskih ili palestinskih mučenika mora seliti. A da ni sami ne znaju kud i zašto?

Ludaci i djeca uvijek govore istinu“, Umbertova je i najčešće citirana misao. Koji će nam „luđak“ danas objasniti stanje civilizacije a da mu i tako „ludom“ povjerujemo? Ima li ga?

Nema – moj je skromni zaključak, da ga nema…

Genijalni pisac, filozof i kolumnista Umberto nas je napustio. A hoće li se takav uman i proročanski Talijan pojaviti, ni to ne znam. Niko se još dovoljno „lud“ pojavio nije da nam ponudi kakav izlazni sanacijski plan – plan spasa… Plan koji bi nas iz faze straha i rezignacije uveo u fazu optimizma.

Pozitivno sam iznenađen objašnjenjima koje su dali bošnjački intelektualni i naučni autoriteti dr. Nihad Fejzić i dr. Semir Osmanagić.

Umberto opet, takav kakav jeste iskren i neumoljiv je zapisao i to da: „Ništa više uplašenom čovjeku ne daje hrabrosti kao tuđi strah…“

Pa se čovjek onda zapita, nije li strah zapravo cilj svega što nam se dešava???

Upravo je strah tema i cilj ove moje ničim izazvane neočekivane kolumne. Umberta genijalnog i sveznajućeg više nema, a ja skromnih intelektualnih dosega, da kažem grubo i iskreno nikakvog objašnjenja nemam. Tražim a ne nalazim.

Razmišljam, možda onaj omjer ulaganja 100:1, da ne bude u korist sredstava (oružja) za ubijanje ljudi, nego da bude obrnuto, za nauku pa i onu medicinsku koja će živote ljudi spašavati… To bi zaista bilo divno, ali Umbertovski kazano i „nestvarno“…

U stvarnom svijetu celebrity – virtualne kulture uvjerljivo je objašnjenje kako je virus krenuo iz Kine. To nam je kazao naš bosanski a svjetski stručnjak infektolog dr. Fejzić Nihad neku noć na Fejsu. Tvrdi Fejzić kako je moguće da je virus korona produkt izmeta iz azijskih mačaka Cibetki? Ove mačke jedu plod sirove kahve, pa tu kahvu kroz izmet masovno kake u kavezima iz uzgojnih kineskih životinjskih mučilišta. Pa je takvu, taj izmet po kili prodaju za nekoliko hiljada dolara na tržištu zapadnih zemalja, gdje je šoljica takve pokakane kahve preko 50 eura…

Ovo vam je, po meni medicinskom laiku jedno od preko dvjesto objašnjenja  na koja sam radoznalo – konzumeristički naišao u zadnjih dvadesetak dana. Čak mi se više sviđaju ludistički klipovi i postovi koji se donekle, negdje na šaljiv negdje na perverzan način objavljuju i sa cijelom ovom našom situacijom šprdaju. Veoma je mala razlika između onih naučno – ozbiljnih i ovih koji se sa svim time šale…

A možda su ovi drugi, Umbertovski kazano satirični (šaljivi) „luđaci“ zapravo i jedini u pravu…

Možda se i sve ovo dešava sistematski – programirano. Možda je i smrt koju iščekujemo programirana, možda je programirano i to da je iščekujemo u modernim „mučilištima“ (karantenima) za ljude, nesvjesni da smo živjeli u svijetu zatrovanih duša… Pa sad tako zatrovani ispaštamo…

U svijetu u kome smo ravnodušno gledali mrtvu sirijsku djecu ružičastih tijela i bez daha izbačenu iz mora na grčkim i turskim plažama.

Možda su ta djeca zapravo bila uvod u nestanak budućnosti, koju i inače djeca donose. A možda nas i Svevišnji upozorava na izgubljenu „velikodušnost“, za koju je i mrtvi Umberto zapisao da je „izgubljena“…

U susjednoj Hrvatskoj, šef stožera za obranu od korone neumorni Vili Beroš, u danu (jučer), u kome je najveći broj zaraženih, kaže da ni sam ne zna: „Koliko će trajati ova utakmica?“

Ni u Italiji ne znaju šta će sa mrtvima u kolonama pred krematorijima sa dnevnim kapacitetom 15% od „izgubljenih“ u „utakmici“ sa koronom.

A možda smo svi mi konačno „izgubljeni“, ali nam je sve to teško priznati?

Možda čekamo red našeg „klastera“?

Ja ne znam, a Umberta nema…

 

P.S. Ostanite u svojim kućama!

 

Dodajte komentar