Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

„Allahova ekipa“ I

Autor:

Poštovani čitaoci, tražeći razumijevanje uzroka i posljedice vremena u kome živimo, odlučio sam mir i ramazansku kontemplaciju ispuniti iščitavanjem knjiga za koje nisam imao dovoljno vremena, prilike ili su mi bile nedostupne. A u tim sam knjigama tražio pouke o vremenu u kome živimo, u kontekstu višestranačja, da ne kažem i hiperstranačja u našoj BiH.

Objašnjenje fenomena postanka i utemeljenja političkih stranaka i još bržeg nestanka sa političke scene pokušao sam pronaći u knjizi Milovana Đilasa „Nova klasa“.

Ovu mi je knjigu više puta preporučivao rahm. Nijaz Duraković u našim ribolovnim sesijama na Sani…

Đilasova knjiga:  „Nova klasa“ – antologijska je studija o komunizmu i unutrašnjem raspadu ideologije koja je kraće trajala od jednog stoljeća. Ova knjiga zapravo najbolje svjedoči da se ideološke dogme u strankama počnu prepoznavati puno prije konačnog urušavanja.

Ova Đilasova knjiga je najbolje svjedočanstvo kako se disidentske ideje trebaju uvažavati pa i poticati. Nikako se ne smiju potcjenjivati i još manje njihove zagovornike iza zatvorske brave držati ili na bilo koji drugi način kažnjavati.

Milovan Đilas je studentski partizanski junak Drugog svjetskog rata, najbolji prijatelj i najbliži suradnik Maršala Tita. 1954. je izbačen iz Komunističke partije pod izgovorom da je bio blizak Staljinu, a zapravo je prava istina da je on bio vođa i ideolog unutarkomunističke frakcije. Bio je zapravo istinski pionir demokracije u bivšoj Jugi.

Ova knjiga predstavlja unutrašnju kritičku analizu svih slabosti Komunizma zbog koje je autor završio na Golom otoku. Đilas je zapravo potaknuo temu „crvene buržoazije“ u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji.

„Po anketi koju je proveo londonski Times, ova knjiga spada i 100 najvrijednijih knjiga objavljenih u 20. vijeku.

I njujorški New York Times je ovu knjigu označio najvažnijim sociološkim dokumentom našeg doba (20. vijeka).

Demokratski socijalizam i države socijalne pravde daleko je izraženiji danas u jednoj Americi, Skandinavskim državama, Njemačkoj, Engleskoj, nego što je to slučaj u tradicionalnim državama – kolijevkama socijalizma. U njima danas prevladava nacionalizam pa i fašizam.

Po drugi put sam u Ramazanu uzeo iščitavati i genijalnu knjigu još genijalnijeg srpskog filozofa, književnika i društvenog teoretičara Radomira Konastantinovića pod naslovom „Filozofija palanke“. Njegovi svevremenski traktati u ovoj knjizi o „duhu palanke“ su zapravo najbolje tumačenje štetnosti zadane i unapred date istine. Istine koja se ne provjerava nego se za nju bori. Kasnije ću vam objasniti iskustva na svom primjeru…

Palanka“ po Konstantinoviću nije ni selo ni grad, „palanka je stanje duha“… Mislim da je u našoj dragoj BiH već dugo dominantan „duh palanke“, a trebao bi prevladavati duh europskih vrijednosti…

I na kraju, ne mogu ne pomenuti ovdje i njemačkog mučenika Dietricha Bonhoffera. Luteranskog svećenika koga je Gestapo 1943. utamničio u berlinskom zatvoru Tagel. U ovom zatvoru su nastali njegovi zapisi pod naslovom „Otpor i predanje“. A objavljeni su nakon njegove likvidacije 1945. godine koja je izvršena po naredbi samog Hitlera. 

Nigdje preciznije zapise o ljudskoj gluposti iščitavao nisam od ove knjige. A ljudska glupost je nešto čime ću se baviti u svojim narednim kolumnističkim zapisima. 

Razlika između glupih i zlih ljudi je ogromna. Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Zlo je moguće spriječiti, razobličiti a protiv gluposti ste bespomoćni. 

Glupan je za razliku od zla čovjeka uvijek sobom zadovoljan. Što veća glupost koju promovira glupan, njega – glupana čini zadovoljnijim, ali i opasnijim. Glupost ga potiče, hrani, bodri na još veću glupost…

Ugledni kršćanski teoretičar, utamničeni teolog Bonhoeffer Dietrich, koga je Hitler dao pogubiti je ustvrdio da „Glupost nije defekt intelekta nego defekt ljudskosti“.

Dietrich cijeni da glupost može biti i prirođeni defekt, kao što je riječ sa našim lokalnim glupanima.  Takvi glupani u različitim društvenim okolnostima demonstriraju glupost kao oblik psihološke nus – pojave. Takvima je potrebno društvo, javnost, pažnja i objave kao način transfera i manifestacije gluposti.

Konačno, možda se Hitler i Treći rajh ni desio ne bi da je bilo više slobodnih i mislećih njemačkih intelektualaca. Slobodnomislećih intelektualaca koji bi na glupost fašizma i njene posljedice upozoravali na način kako je to činio teolog Dietrich.

Objašnjenje pojma i statusa gluposti i glupana je zapravo uvod u priču o grupi promotora ljudske gluposti koja je sebi dodijelila status izabrane „Allahove ekipe“. 

Njihova od Allaha zadužena koordinacijska istražno – montažerska grupa uspjela je intenzitetom gluposti prevazići i sunovratiti i komediju kao dramsku vrstu staru preko dvije i po hiljade godina. Ništa se od ove „ekipe“ odabrane voljom Stvoritelja (tako oni tvrde) nije u ovom dijelu Europe karikaturalnije i urnebesno smješnije pojavilo.

U petom vijeku prije nove ere su nastale prve antičke komedije, i sad zamislite u našem gradu se rodi komediografska plejada koja je i ovu antičku zasjenila, doslovno poništila.

Dvije i po hiljade godina od Aristofana i Aristotela pojavi se samom Njegovom „voljom“ odabrana grupa u našoj lijepoj zlatnoj sanskoj dolini. 

Baš tako, u malom gradu na devet rijeka Sanskom Mostu, pojavi se čudo i od Gospe u Međugorju veće i značajnije. Baš u našem gradiću se pojavi komediografsko čudo koje se ne pamti od kulta Dioniza iz demokratske Atene. 

Poštovani čitaoci, kroz svoje kolumne ću vam dati na uvid samo neke fragmente od preko pet hiljada presretnutih razgovora Njegovih šaljivo – glupih odabranika. 

Prislušne uređaje koje su oni meni pokušali instalirati u službene prostorije stranke i auto, na „čudan“ način su instalirani u njihova dva auta iz kojih oni važni kakvi jesu izlazili nisu. 

Posebno će mi zadovoljstvo biti i na uvid vam dati neke objave sa lažnih profila: Zaim Pivić, Suad Bilajbegović, Ahmet Hodžić, Amir Veladžić, Dino Okić i donedavno mu suptilna lažna – profil „pratilja“ Hasiba Ružnić. 

Još je interesantnije ono što su oni u međusobnoj komunikaciji pisali jedan drugom a nešto i objavljivali. 

A najinteresantnije je na kraju i njihovo koruptivno – montažersko djelovanje kojim se trenutno i agnecijsko – tužilačke instance veoma ozbiljno bave, a sve snimljeno… 

Baš su me POTCIJENILI, što bi rekao naš efendi Zeka… 

Slušao sam i iščitavao sve to u ove ramazanske dane, i moram priznati, da makar čovjeku kvare ugođaj Ramazana, ali im komičnost i obilje gluposti priznati moram. U nekim sam situacijama morao začepiti i nos tokom slušanja, ali ipak ništa ironično – interesantnije slušao nisam za svoga života.

Ništa zanimljivije, urnebesno dopadljivo, glupo i komično do suza. Od komičnog Čarli Čaplina, od Stanlija i Olija do uglednih Pajtonovaca, od uglednog Beograđanina Miodaraga Petrovića – Čkalje do naših Nadrealista, od svih njih zajedno su ovi naši i Njegovi „odabranici“ komičniji. 

Naprosto su me oduševili ovi Njegovi „odabranici“ i po prvi put sam jednoj društveno – političkoj grupaciji namijenio trocifren broj kolumnističkih nastavaka. Nakon Šemsinih dvadeset. Jednostavno je materijala na pretek.

Takav rasadnik humora i gluposti ujedinjeni u jedno samo se u ovoj našoj prelijepoj dolini roditi mogao. Nije slučajno da su sebi takvi kakvi jesu dodijelili status „Allahove ekipe“…

Samo nam ih je On takve podariti mogao, da na njihovom primjeru učimo kakvi ni po koju cijenu trebali biti ne bi…              

P.S. Poštovani čitaoci, s obzirom da ide veoma težak period sadržajno – blogovskih objava, svim onima koje u njima pominjem i sve druge obavještavam da su slobodni na mome blogu reagirati, demantirati i izvršiti ispravku svakog moga navoda za kojeg misle da ne odgovara istini i stvarnosti ili se sa nekim mojim navodima ne slažu.

Svoje reagiranje možete ostaviti na stranici bloga ili na e-mail adresi [email protected]  

Nastavlja se…

Dodajte komentar