Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

ANATOMIJA PARAZITSKOG NOVINARSTVA (I)

Autor:

Kraj je godine 2017., večernji su sati… Pratim televizijske programe, uglavnom informativne emisije. Prva je „Hronika Sana“ na lokalnoj sanskoj televiziji. Počinje u pola sedam. Slijedeća je Dnevnik na kantonalnoj (TV USK-a) televiziji… Pa na kraju pogledam dio federalne (Dnevnik 2). Prebacim se povremeno i u informativne programe u našem komšiluku (Srbija i Hrvatska). Uglavnom uvijek isto, dosadno jednolično i nepromijenjeno iz dana u dan.

Jedinu mi kreativnu promjenu čini najmlađa unuka koja se igra oko moga radnog stola, izvlači mi knjige, preslaguje i gužva papire… Nemam vikendice, niti kakvo bijesno auto, niti kakav veliki stambeni prostor, ali je dovoljan da uz radni stol, laptop, mini – plazmu imam nekoga tko mi kontinuirano pravi nered preturajući moje jedino bogatstvo (knjige)… Ljubomorno ih čuvam, premještam, analiziram, ne dozvoljavajući da mi se na policama u ukras pretvore… Konačno ih čuvam i za moje unuke… „Znanje je moć“, uvijek mladima ponavljam…

U izbornoj 2018. ćemo očito biti preplavljeni propagandno – klevetničkim medijskim prilozima i tekstovima kojima je jedini cilj demonizacija političkog protivnika… O novinarskom kodeksu, istinitosti i uvjerljivosti najbolje govori činjenica da su oni rijetko potpisani, a najčešće izlaze pod autorskom egidom „redakcija“, lažni nikovi, lažni inicijali i sl… Sve što nije temeljeno na profesionalnim i etičkim normama novinarstva uglavnom je lišeno autorstva…

Autori takvih tekstova, i takvi mediji i portali ne cijene čitalačku publiku… Oni cijene ciljeve i cijenu koju im neko za ovakvo politički – dirigirano novinarstvo plaća… Osjećaj stida i prigovora „savjesti“ kod takvih novinarskih neprofesionalnosti potpuno je derogiran gažama i novcem iz „crnih“ izvora… Rijetko se takve usluge plaćaju iz vlastitog džepa… Uglavnom iz proračunskog.

Umjesto da služe autonomiji profesije i prava na nezavisnost od ikakvih političkih utjecaja, oni se sami transformiraju u ispostave kriminogenih političkih elita…

Svejedno koje ideološke provenijencije, takvo novinarstvo neminovno vodi u sveopći društveni nered, anarhiju, a u konačnici i totalitarizam. Medijske egzekucije istinskih protivnika korumpirane vlasti zapravo su poluga organiziranog kriminala u medijima.

Mediji koji brinu o istini zapravo brinu i čuvaju našu slobodu. Bez ikakve patetike držim i uvijek ponavljam da je pravo na javnu riječ najviši stupanj demokracije. I to onu riječ koja je istinita i onu koja nije u službi političkih oligarhija – posebno onih korumpiranih.

Novinarstvo je uz liječničku struku jedan od društveno najvažnijih javnih poslova. Posebno ako je pošteno, profesionalno, ako mu je osnovni postulat nepotkupljiv kritički duh… Što nažalost nije slučaj sa našim kantonalnim novinarstvom i medijima u cjelini…

Novinari su i inače medijima i sami sebi nezanimljive i neatraktivne pojave. Rijetkost je da oni sami sebi i o sebi prave afirmativne priče. I to u informativnim emisijama. Jednu sam takvu zapazio upravo u centralnoj informativnoj emisiji TV USK-a od 26.12.2017. Njihovi uspjesi i rezultati mogu biti važni samo njima samima, njihovim rođacima i prijateljima. I nikome više…

Da bi sebe predstavili društveno važnim, korisnim i nezamjenjivim oni su u samom uvodu emisije napravili prilog o neuspješnoj kantonalnoj vlasti. Tada su zapravo afirmativni prilog o sebi samima dodatno garnirali ad-hok – anketom i stavovima građana o aktualnoj vlasti… Makar je i nevladin sektor (CCI) potvrdio pozitivne efekte rada Skupštine i Vlade USK-a, to naša kantonalna televizija nedvosmisleno derogira…

Oni konstruišu negativan prilog o vlasti koja ih je u odnosu na sve kantonalne i entitetske  medije dovela u najpovoljniji položaj. U okolnostima kada je televiziji kantona Sarajeva umanjen grant za 400 000 KM (2014. godine), približno toliko (380 000 KM) je više sredstava iz budžeta dobila naša kantonalna televizija. Od te, po njima „negativne“ Skupštine USK-a…

Zbog toga cijenim uputnim da se njima tako sposobnima grant vrati na iznos iz 2013. godine, a da oni svojim sposobnostima i ogromnim rejtingom osiguraju dio sredstava. A višak sredstava da Skupština dodijeli lokalnim medijima i portalima…

U izvještaju Centra za razvoj medija koji sam dobio kao član Komisije za informiranje Parlamenta Federacije, jasno stoji kako je naša TV USK-a u najpovoljnijoj financijskoj poziciji na cijeloj BiH („dobitnik“)… Njihov grant u budžetu za 2013. godinu je bio 854 999 KM. I od tada se do danas, haman uduplao… Imaju veće prosječne plaće od svih kantonalnih i entitetskih emitera, a traže povećanje granta i u 2018. godini… Traže od zakonodavne i izvršne vlasti o kojoj prave priloge kojih se ni najzloglasniji komunistički agitropi postidjeli ne bi…

Protiv sam servilnog odnosa medija i novinara spram vlasti, ali se pitam – morali se i u okolnostima kad stvarne činjenice (izvještaj CCI) upućuju na pozitivne pomake, ta vlast po svaku cijenu derogirati, i po čijoj se to narudžbi radi??

Iako nekompetentni za posao kojim se bave, oni su ipak dovoljno agitropski osviješćeni da procijene da im je najbolje u negativan fokus ispred sebe gurnuti politiku i političare…

Pa je nakon ovog sugestibilno koncipiranog priloga o političarima slijedio agitropsko – propagandni još savršeniji prilog o novinarstvu i novinarima… O samoj „ljepoti i svjetlosti“ sumorne današnjice. Sve u njemu vrvi pohvalama i priznanjima.

Pohvala EU pokreta, pa priznanje Nermini Zulić, pa nekakva „specijalna“ priznanja za koja nikad čuo nisam, pa priznanje Mirzi Sadikoviću… Uglavnom sve sami uspjesi i priznanja…

Gledaoci bi ovako koncipiranim prilozima morali biti obeshrabreni lošom slikom u našem društvu čiji su uzrok političari. Ali evo, u svom tom sivilu retrogradno političke svakodnevnice pojavio se medij pun optimizma i uspjeha na čelu kojeg je penzionersko – „urednički“ mag, dobitnik svih mogućih i nemogućih priznanja Mirza Sadiković…

Hvalisanje je uvijek uvod u neku sramotu. To što su oni dobili pohvalu Euro pokreta i nije neka ohrabrujuća poruka. Prvu je takvu plaketu od ovog „sumnjivog“ EU pokreta dobio Hamdija Lipovača kao načelnik Bihaća.

Poslije Hamdije, priznanje za najboljeg načelnika „na kugli zemaljskoj“ dobio je i načelnik Cazina Nermin Ogrešević. A konačno ovo priznanje dobiva ponovo načelnik Bihaća, ali sad legendarni europejac iz naše SDA Emdžad Galijašević. Svi znamo kako su se ove bihaćke EU epopeje završile. Sad je valjda i Šuhret na redu, a on se Amidžićke ne plaši – Amidžići su uz njega…

Nermin je za sad na sigurnom, borba protiv korupcije uglavnom ide protiv Bišćana… Njegovi, Hozanovi i Masiračini predmeti su sklonjeni od očiju javnosti do statusa zastarijevanja…

Da mi ovdje ne zamjeri naše kadrovsko – SBB osvježenje, retoričkim vratolomijama skloni Agan Bunić, i on je dobio priznanje najnačelnika za 2015. godinu. Nuđeno je to i nama iz Sane za 2 000 KM, i mezu, pa smo odbili… Oko meze se nismo uspjeli dogovoriti…

Kad sva ta priznanja danas sagledam, sretniji sam što ih nismo dobivali. Najdugoročnije je ono priznanje koje vam građani daju na izborima.

Sutradan su mi potvrdili da je cijeli ovaj dnevnik (uglavnom) urednički koncipirao sam Mirza Sadiković (novinarski umirovljenik), koji se nikad umiriti ne može i kome je do etičkog i profesionalnog novinarstva stalo kao i do lanjskog snijega…

Novinar koji je bio najsnažnija informativna poluga Hozanove i Hamdine politike urušavanja kantona i neviđene pljačke budžetskih fondova, novinar dosljedne udbaške provenijencije…

Na žalost, na ovoj televiziji je otvoren prostor ljudima koji bez ikakvog legitimiteta prave i kreiraju političke komentare, koji režu priloge na principu grube cenzure i koji nisu novinari – komentatori nego novinari – agitatori. O njima ću tek pisati…

To i jeste razlog zbog kojeg sam doslovno prisiljen pisati protiv medijske kuće u čijem sam nastajanju (kao dugogodišnji zastupnik u Skupštini) neposredno sudjelovao. I protiv umirovljenog novinara koji je svoj status u komunizmu čuvao na koljenima…

Ova televizija zapravo već duži period prepušta uredničku politiku onima kojima su načela nepristranog i objektivnog informiranja „mrtvo slovo na papiru“.

 

O devijacijama portalskog novinarstva čitajte u narednom nastavku…

Dodajte komentar