Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

ANATOMIJA PARAZITSKOG NOVINARSTVA (II)

Autor:

Pogrešna je definicija novinara kao društvenopolitičkog radnika. U takvoj se ulozi oni mogu pretvoriti u transmisiju lažnih veličina i opskurnih tipova na društvenopolitičkoj sceni koji se vole igrati pozicijama moći i gospodarima sudbina. Pod skutima lažnih gospodara prije ili kasnije takvi novinari izgore (potroše) vlastiti autoritet.

Dobar novinar čitatelje kontinuirano treba upoznavati sa istinom. A ne agresivno čitatelja u istinu uvjeravati, koja to u suštini često i nije. Novinarski juriš u senzacionalizam i pisanje kojim se po svaku cijenu želi impresionirati čitatelja brzo bude prepoznat kao sam sebi svrhom i kao naručeno – plaćenički posao.

Mora se konačno mijenjati svijest da je informacija samo roba i ništa više. Mora postojati dimenzija obazrive i kreativne  istinitosti priče… To je čuvanje digniteta profesije koja se temelji na poslanju i pojmu istine i pravde… Kada suludi pokušaji senzacionalizma i laži izvjetre i potpuno potroše dignitet novinarskog poziva, ostaje samo istina i čovjek (individua) koja ima ili nema ljudski (čovječji) integritet.

Osnovno je pitanje – možemo li realno prilagoditi i procijeniti svoje mjesto i poziciju na društvenoj ljestvici? Mnogo je mjesta i puteva u životu a mi smo ti koji sami sebi određujemo mjesto… Ne sudbina, i ne neko drugi… Novinari se ponekad uslužno podrede drugima pa onda završe kako je završio Midho Dedić (bivši dopisnik Avaza)…

Ono što su nekada bili srednjovjekovni glasnici koji su na daleke destinacije pronosili poruke i vijesti, to su danas novinari. Glasnike i donosioce loših vijesti vladari su bacali sa litica, kula, ubijali ih, mučili i sl…

Ni današnji moderni vladari nisu baš naklonjeni donosiocima loših vijesti… Tramp je kompletan američki novinarski hor, sve najuglednije medijske redakcije proglasio ljudskim „smećem“ najružnijeg sadržaja… Jednostavno, i današnji vladari pate od toga da su konstantno lijepi, pametni, vizionari, sposobni, uglavnom sve naj – naj…

Kod većine štampanih i elektronskih medija moj je status bio opterećen negativitetom. I to i nije problem da iza tog negativiteta nisu stajali istinski negativci, kriminalci, i lobiji kojima sam često stajao na putu njihovog nezakonitog bogaćenja…

Salve uvreda, laži i etiketa na moj račun nisu smjeli potpisivati stvarni kriminogeni naručioci. Oni su uvijek nalazili priglupe telale neistina, plašljive plaćenike i objavljivače kritičkih tekstova protiv mene koji su obilovali lažima i uvredama…

Takav jedan u obliku „hodajuće laži“ piše protiv mene i iz Sanskog Mosta… Ali su njegove laži prozreli drugi portali i mediji pa ga više niko ne prenosi niti citira… Bilo da piše o privredi, investicijama, kulturi, školstvu, zdravstvu, sve na njegovom i Šepićevom sanainfo.ba portalu je crna hronika o SDA. Nakon što se njegov vlasnik i lider Šepić pretvorio u međunarodnog lažljivca, oni su konačno i kod običnih čitaoca pročitani…

Upravo zbog ovakvih lažnih narodnih brižnika sam i sam počeo pisati… Meni pisanje nije jedino zanimanje u životu. Po poretku radnog i društvenog angažmana i svjetonazora, novinarstvo mi je nekako na petom – šestom mjestu. Nešto slično hobiju, kao što mi je i ribolov…

Nisam opterećen tiražom, prodajom, klikabilnošću, čitanošću, nego istinom, koja je svima potrebna… Pisao sam i kad sam radio kao profesor, i kao fizički radnik dok sam radio kao student, i u ratu, i poslije rata, a glad za istinom je motiv koji me doslovno pritišće da pišem neprestano…

Pišem i zbog činjenice da naša tranzicijska demokracija neće proći bez istinske slobode medija, bez kritičkog i profesionalnog novinarstva, od kojeg smo udaljeni miljama svjetlosnih godina…

Dakle, ne pišem zbog plaće, zbog zarade, zbog slave i afirmacije, ja pišem zbog istine i čuvanja kakvog – takvog ugleda svakog poštenog i dobronamjernog čovjeka. Ma ko on bio…

Cijenim da bi u normalnom radnom danu kad obavljam poslove iz svoga redovnog djelokruga, u prosjeku mogao napisati 2 – 3 solidne kolumne. Ali bi bilo previše… Vjerojatno bih mnogima i dosadio…

Svjestan sam i činjenice da sam javno izabrani dužnosnik i da sam pod posebnim reflektorom javnosti. Mi bi političari trebali biti istinski glasnici svih građana. I onih koji su za nas glasali, ali i onih drugih na čije glasove računamo dugoročno. Zbog toga neću odustati od istinitosti i etičnosti u svome kolumnističkom angažmanu.

Na pitanje moga srednjoškolskog profesora poodavno u penziji – Zašto pišem, što to uopće radim? Nisam mogao dati brz i decidan odgovor. Jednostavno sam kazao – Ne znam…

I zaista je tako… Pravi odgovor, kad dobro razmislim bi mogao biti da je riječ o svojevrsnoj interakciji sa sredinom i ljudima koji me okružuju… Uvijek ističem kako je sloboda mišljenja i izražavanja ispred svih drugih sloboda…

Namjera da se mijenja svijet pisanjem nije realna. Ispunjavanje zadovoljstvom artikuliranja određenih društvenih nepravilnosti kroz moje tekstove i reakcija na njih mi je kakav – takav dodatni poticaj.

Poticaj je i činjenica da mi je neki dan osnovnoškolski kolega iz Banjaluke (Predrag – Peda Kljujić) kratko javio kako me redovito čita… Popili smo i kahvu nakon dvadeset i pet godina…

Pisanje je za mene svojevrsni izlet iz jedne nerealne, dominantno uljepšavane u onu realnu stvarnost. Ja zapravo život i svu životnu stvarnost želim predstaviti onakvu kakva jeste. Život je pun uspona i padova, ali se sastoji i od naših postupaka i želja…

Možete danas i sami biti medij, možete pisati, kreirati slike, možete anonimno ili pod lažnim imenom (nikom) prozivati koga god hoćete. Možete iz sebe producirati najniže strasti, možete širiti mržnju. Možete nešto što zasigurno nikad nije moglo na radiju, TV-u, u novinama.

A kad se i dešavalo na razini incidenta, bilo je kažnjivo u bivšoj državi… Postojala je krivična odredba o „verbalnom deliktu“ zbog kojeg ste i na dugogodišnjoj robiji završiti mogli.

Pitanje medija danas je pitanje tehnologije i etike… Upravo je etika na niskoj razini. Ništa manje i blaže uvrede i laži danas nisu u dnevnoj štampi, televiziji u odnosu na društvene mreže… Uopće BH – novinarstvo je danas u lošoj poziciji. S tim se i novinari slažu… Načelo etike, profesionalizma, objektivnosti, vjerodostojnosti na najnižoj je razini…

Naše je novinarstvo, nažalost postalo svaštarenje. Piše ko god i šta god hoće. Zbog toga i nije jednostavno objasniti principe novinarstva onima koji to ne razumiju i koji u konačnici nisu novinari…

O struci novinarstva da i ne govorim. Poznajem novinare koji su nakon 15 dana postali novinari i sebe tako predstavljali… Napišu nekoliko tekstova, vijesti, kolumni i evo ga novinarom posta… Jedan od boljih stolara u Sanskom Mostu samosetransformirao u novinara, i to međunarodnog karaktera i renomea…

Čak i novinarska kasta ništa uradila nije da svoj integritet i dignitet zaštiti… To vam je isto kao da flaster nekome na posjekotinu ili ranu zalijepite i sutra se doktorom proglasite. Nigdje se, doslovno nigdje ne postaje brže predstavnikom struke ko u novinarstvu… Da ne govorim o količini medijske nepismenosti koja je zanemarila normu standarda književnih jezika. Ma čiji bili srpski, hrvatski ili bosanski…

Da bi novinarstvo i mediji bili uspješni moraju se novinari obrazovati…. Neki i odgajati… Iz okolnosti šetajućih diktafona, snimatelja i reportera, moraju se sami boriti za status istinskih i dobronamjernih komentatora i pronositelja tačnih informacija.

Za laž vam nije potreban trud, ni znanje, ni vrijeme… Novinari na crno (divlje) ne traže niti trebaju mentorstvo, ni koautorstvo, ni suradnju, ni izvore informacija, takvi jednostavno moraju biti dovoljno hrabri (uglavnom i glupi), te uporno (istrajavati) bogohuliti na načelima laži i destrukcije koja u konačnici njima najviše šteti…

To su kvazinovinari koji pišu sa predumišljajem, sa izgrađenim stavom. Oni svojim pristupom traže isključivo dokaze za svoje unaprijed zadane teze. A kad ih nema, onda otvoreno lažu…

I radio i televizija i novine su u ovim okolnostima sa trendom slabljenja utjecaja, ponajviše zbog interneta i društvenih mreža – koje još ni u svim državama EU nemaju karakter medija. Veoma brzo i to će se desiti, pa i kod nas.

U internetskoj kulturi komunikacije postoji izrazita inflacija objava, tekstova. Preobilje tema i motiva uz uzastopna ponavljanja i blogerske izljeve laži i mržnje, što s razumnom komunikacijom nema nikakve veze. Neki bi doslovno i kao primjer mogli poslužiti u svrhu dijagnostike psihoneurotičnih stanja…

I informatičko – internetsko novinarstvo postalo je veoma utjecajno i njegovi efekti na stanje u društvu će se povećati recipročno povećanjem broja IP – adresa i korisnika.

Bile ili ne bile u suštinskom i nominalnom statusu medija, društvene mreže su postale dominantan informativni servis naših građana. Sa nekoliko klikova na tastaturi vi možete u nekoliko minuta pregledati najnovije vijesti od lokalnog do svjetskog nivoa.

To i jeste razlog da se u tranzicionim zemljama u prosjeku mjesečno registrira između 200 i 1000 portala. Približan broj se i gasi… Samo oni u kojima se prenose vjerodostojne informacije, koji poštuju novinarske kodekse  i koje uređuju ugledna novinarska pera opstaju na tržištu…

Postoje i oni portali koji se formiraju jednokratno, da posluže određenoj interesnoj grupi… Takvi novinari i urednici su sami sebe sveli na mobilne uslužničke sekretarice interesnih lobija. Nažalost i onih kriminogenih. Oni na društvenu štetu katastrofalno krivo procjenjuju stvari i stvarnost. Umjesto da budu u službi istine i novinarskog zanata oni su u službi kriminalnih kodeksa i interesnih lobija…

Takvima sam odlučio posvetiti narednih nekoliko kolumni, pa ću se ponovo vratiti služničko – kantonalnotelevizijskim umotvorcima na čelu sa umirovljenim agitropom Mirzom Sadikovićem…

 

 

Dodajte komentar