Vraćajući se iz Sarajeva sa 30. redovne a odgođene sjednice Parlamenta F BiH, bio sam u dilemi oko teme večerašnje kolumne. Dilema je bila da li objaviti već pripremljenu kolumnu prije polaska na put ili u novim pomalo i vanrednim okolnostima pripremiti osvrt na zadnjih nekoliko dana. Tu mislim na povijesno zasjedanje Vijeća Sigurnosti UN-a o provedbi mira u BiH.
U jutarnjim satima (jučer) sam na BHT1 – televiziji popratio gostovanje Semira Mujkića novinara koji radi za Balkansku istraživačku agenciju (BIRN).
U emisiji „Jutro za sve“ Mujkić je po prvi put od kada pratim njegove istupe ostao nedorečen. Naglasio je da je: „Teško pratiti šta se dešava u pozadini?“
Istaknuo je „ogromnu promjenu politike SAD-a prema BiH“. Međutim, stav Amerikanaca nije i neće biti presudan kada je riječ o prostoru Balkana, ali je itekako važan…
Stav o prostoru Blakana i proširenju EU jasno je izrekla prije 16 godina Angela Merkel. Tada Njemačka Kancelarka i 2009. i 2010. g. veoma precizno je poručivala: „EU će primiti Hrvatsku i nikoga više.“ I zaista Hrvatska je posljednja država koja je 2013. integrirana u Europsku uniju.
Oko novih integracija i proširenja suprotan stav od Njemačke ima Velika Britanija. Međutim, ona je 2020. napustila Uniju čime je njezin utjecaj bitno umanjen.
Ostala je Francuska koja svoj politički stav o Bosni i Balkanu gradi na pragmatizmu interesa i trgovine. Njene Rafaele i vojnu opremu u punom zamahu kupuju i Hrvatska i Srbija. A stariji se sjećaju da je Žak Širak (francuski Predsjednik) spriječio prve udare NATO – snaga na tada agresorsku JNA. Širak je tada zajedno sa Englezima bio najveći zagovornik i embarga na uvoz oružja. Čime je zapravo jasno pokazao na čijoj je strani. Na strani agresora!
Ono oko čega se slažu svjetski politički analitičari je činjenica da je Europa u krizi. Velikoj krizi. Rat u Ukrajini i zaokret od Rusije im je prije svega donio energetsku nesigurnost koja se umnožila ratom na Bliskom istoku.
Europa je izrazila i konstantno, već pomalo i dosadno izražava „ZABRINUTOST“. Svjetski pravni poredak je na izdisaju, oni zabrinuti…
Knjige o međunarodnom pravu služe kao ukrasi na polici do Ženevske Konvencije. Pravo sile i naređenog prava je postalo međunarodni pravni princip.
Bez ikakve papirologije, bez ustavnih procedura i međunarodnog prava je premještena vlast iz Venecuele u Vašington. Ne presreću se više brodice u Karipskom moru koje su tobože pripadale kokainskim kartelima i služile kao izgovor blokade Venecuele.
Ni oko Bosne priča nije završena, a Dejtonski sporazum nije Ustav, on je prije svega sporazum o zaustavljanju rata. I jasno je da nam tek u narednoj postizbornoj godini predstoji priča o konačnoj ustavnoj reformi.
Oko trideset godina postjugoslavensko društvo je izloženo bolesti nacionalizma. Liječenje dugo traje, a najsnažnije doze su uzeli naši susjedi nakon presuda u Hagu… Tada je zapravo njihov nesumnjivi fašizam doživio metastazu i progresivno – rušilački oblik…
Jasno je zašto su Srbija i Hrvatska identično reagirale na ove presude. Iz straha od poruke koju im je uputila napredna Europa i civilizirani svijet…
Najkraće, poruka Suda u Hagu je slijedeća – Odrecite se suludih nacional – klerikalnih ideja i društava koje se temelji na nacionalnom i teritorijalnom hegemonizmu!
Poruka je to nedvosmislena i BH liderima svih nacija kakvu to BiH Europa ne želi i kakvu u perspektivi BiH očekuje… A ja se još uvijek nadam…
Poruka je to velikodržavnim ideolozima da se prestanu liječiti jačim dozama nacionalizma i da se vrate demokratskim EU – standardima.
U takvom društvu svjetonazorski i ideološki stavovi nikako ne smiju biti isključivo podređeni vjerskom i etnonacionalnom principu… Ovi stavovi moraju biti podređeni univerzalnom, moralnom i općeljudskom principu. Jer, ako su za nas relevantni samo stavovi etničkih Hrvata, etničkih Srba i etničkih Bošnjaka, a nisu stavovi civiliziranih ljudi – onda smo u problemu.
Bosansko društvo mora biti otvoreno za sve, a sve drugo je put u getoizaciju, u neprestane sukobe i ratove…
U povijesti civilizacije nije postojala politička tvorevina niti politički savez koji se po kvaliteti života, poštovanju ljudskih prava i demokratskim slobodama može mjeriti s Europskom unijom. Tvrde da EU ima previše zakona, previše pravila, previše procedura, a upravo su to oznake civilizacije.
Pola našeg stanovništva sa Balkana je u EU i tu se odlično slažu. Pa zbog čega i mi ovdje ne bi bili Europa i ovdje se slagali? Zbog toga i jeste ključno pitanje – hoćemo li biti dio kolektivne balkanske civilizacijske zapuštenosti ili europskog napretka? EU je zapravo jedini racionalni izbor.
Europa nije samo institucionalna ili grublje kazano politička pripadnost ona je i naslijeđe, ona je naša zajednička tradicija, kultura, naše časno ime je Europljani.
Države na prostoru Balkana traju puno kraće od ljudskog života… Mojoj generaciji će Europska unija biti treći državni ustroj… Građani svih država koje su se integrirale u EU su provodili anketu prije i nekoliko godina poslije ulaska u EU. U svim integrisanim državama zadovoljstvo građana je bilo veće.
Ulazak u krug europskih država Bosni i Hercegovini osigurava svaku vrstu stabilnosti: ekonomske, političke, sigurnosne i što je veoma važno sve zemlje EU karakteriziraju manje oscilacije u privredi i stabilnije stope rasta…
I mi ovdje na Balkanu moramo početi živjeti istinski jedni s drugima u zajedništvu, ili ćemo zajedno nestati u vihoru naših neprestanih sukoba…
Nakon nedavnog odlaska desničara i nacionaliste Orbana u Mađarskoj, Miloša Zemana u Češkoj, u Austriji kancelara Sebastijana Kurza, ostali su još mali Dodik i Čović. Još kratko…
Nakon Berlinskog Kongresa, srpski geograf i osnivač Zemljopisnog srpskog društva Jovan Cvijić je tvrdio kako je: „Srbija opkoljena zemlja.“ A Dimitrije Tucović, srpski političar i publicista je otišao i dalje sa tvrdnjom kako su: „Srbi uhapšen narod…“ A i Srpski memorandumski akademski kružok u bivšoj državi je neprestano ponavljao kako je: „Jugoslavija tamnica srpskog naroda.“
Dodikova prijetnja secesijom je vjerovatno put ka oslobađanju Srba i „Srpskog sveta“ iz ove postjugoslavenske balkanske tamnice. Osim pola Bosne, namjera je svakako i Crnu Goru po mogućnosti osloboditi iz „tamnice“ cijelu.
Kosovo je već izgubljeno, a formalni rasplet Kosova čeka naš rasplet. Ali je to već danas albanski teritorij pod američkim protektoratom.
Bivši je, meni nemili američki ambasador Marfi tvrdio kako: „Čović pomaže ruski utjecaj u BiH onoliko koliko i Dodik.“ Neprestana agenda o „legitimnom predstavljanju“ nije ništa drugo nego „teritorijalna identifikacija“, ili realizacija ratnog cilja trećeg entiteta. A tada počinje i definitivni raspad BiH.
Bakir u Neumu nije popustio pod pritiskom Gabriela Escobara (izaslanik State Departmenta za Zapadni Balkan), a za Trojku vam ništa ne garantiram… Sve što je od njih HDZ tražio na federalnom nivou dobili su bez trunke zadrške.
Godina raspleta je iduća, tako da nećemo dugo čekati…
