Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

„Bićeš moja“ (Rifet Hozanović) II

Autor:

Problemi su eskalirali kako su se počeli približavati izbori. U to vrijeme Hozanovićevog kurira igrao se najčešće aktualni ministar MUP-a USK-a Nermin Kljajić. Ali Hozanović nije ni na trenutak prekinuo pokušaje da sa mnom priča lično. Jednog dana, sjećam se da je bio petak, ručala sam u Opalu (s obzirom da je u pitanju omiljen Hozanovićev restoran), išla sam tamo samo petkom tokom džume, jer samo sam tada bila sigurna da ga tu neće biti. Kad za moj sto preko puta sjeda iznenada nepozvan Hozanović. Počeo mi je gurati u ruke svoj telefon s nekim porukama. Nisam htjela da ih čitam. Ustala sam i otišla, no moje su stvari ostale za stolom. Imala sam kod sebe telefon pa sam poslala poruku Rošiću da me neko pokupi odavde. U međuvremenu Hozanović je ustao, primakao mi se i samo rekao: Zažalit ćeš.

Prošli su izbori, SDA je pobijedila, vlast se formirala ipak „hozanovski“. Dakle, nije bilo bitno ko pobijedi, već ko kupi više zastupnika. Huseinu Rošiću i njegovoj Vladi je izglasano nepovjerenje.

Zabrinulo me to iz samo jednog razloga. Tokom predizborne kampanje, veliku pomoć pružala mi je jedna žena uposlena u Vladi USK, čak smo se i sprijateljile što su, barem kako mi je to ona prepričala, s negodovanjem gledali neki drugi uposlenici Vlade. Nisam htjela da ostane u toj novoj konstelaciji bez zaštite, uradila sam dakle ono što sam smatrala jedino mogućim rješenjem. Nazvala Hozanovića, objasnila sam mu situaciju a on je obećao da će se lično pobrinuti za ovu ženu. Usput je i prepričao kako su ga iz SDA pokušavali ubiti dan prije smijene Vlade što sam opet ignorisala. Ova potreba pravljenja ubica od ljudi vezanih za SDA, po meni je uvijek bila samo dokaz dokle bi on sam bio spreman da ide da realizuje svoje političke ciljeve.

Kontakt je i dalje nastavljen, Hozanović mi je ponudio da radim za novu Vladu.

Da me pridobije, izvjesno vrijeme pravio se normalan. Nisam bila vezana za SDA, saslušala sam dakle ponudu. Upravo me je tada upoznao s Mustafom Ružnićem, koji je pravio dosta dobar prvi utisak (ispostavit će se kasnije da sam u njegovom slučaju bila mnogo naivna, jer se navodno kasnije upravo ovaj „dobar čovjek“ trudio da me „nađe u papirima“ i stvori iz ničega istragu u kojoj se pominje moje ime). Hvalio se svojim planovima kako da zezne SDA i spremao se da uvede A-SDA u Vladu FBiH. Rado je dijelio svoje mišljenje o funkcionerima SDA. Bakira Izetbegovića je mrzio vjerovatno najviše. Stalno je ponavljao da je veliki lažov i hvalio se kako je uz pomoć nekog posebnog sata snimao razgovor sa Izetbegovićem još prije izbora. U to vrijeme se počeo družiti i sa Aljošom Čamparom, u odnosu na kojeg se smatrao intelektualno nadmoćnim i uz pomoć kojeg je htio da ruši Izetbegovića. Mislio je dakle da ima veliki uticaj na unutrašnja zbivanja u stranci. Bio je opsjednut HDZ-om i po svaku cijenu je htio da se približi Hrvatima, samo nije nikad mogao pronaći odgovarajućeg posrednika. Fahrudin Radončić mu je čas valjao, a čas bio „neprijatelj Bošnjaka“koji u sprezi sa Dodikom i Čovićem pokušava uništiti BiH.

Čvrsto vjerujem da se uz dobar politički marketing može napravti pitu od govana. Ipak, ova govna ne mogu svaki dan smrditi drugačije, a upravo je to problem A-SDA.

 

Koliko su ti naši pregovori trajali, teško je reći. Brzo je na vidjelo izašao glavni problem: Hozanović nimalo ne kontroliše svoje emocije kad sam ja u pitanju. Imala sam utisak da razgovara sa mnom samo da može boraviti u mom društvu i da je te sastanke produžavao do besvijesti iako nismo imali jedno drugome ništa za reći. Pazio je na riječi da me ni slučajno ne naljuti jer je strepio da ću ga opet blokirati. Koliko su pokušaji da bude što bliže meni bili očajnički, najbolje govori činjenica da me je pitao za knjige koje čitam, iako mi zaista ne djeluje kao neko koga zanima književnost.

Jednom mi je ničim izazvan, kasno navečer, poslao pjesmu „BIĆEŠ MOJA“. Poruka je bila sasvim jasna, a valja dodati i promašena.

Naš posljednji razgovor dogodio se u hotelu Holiday. Sjećam se dobro svih detalja. Bilo je kasno popodne, on je gledao u mene bez da išta kaže, ja sam žurila u prodavnicu, nismo imali o čemu da pričamo. Do tog trenutka, kao što je Hozanović sam utvrdio, bilo je jasno da sam se previše vezala za krajišku SDA i nije bilo moguće „preveslati me“. Nisam mogla ružno pričati ni o Šemsi kojeg smatram jednim od malobrojnih poštenih ljudi u bh. politici, ni o Asimu koji je natprosječno inteligentan, koliko god ga zbog toga prozivali da je „zao“, ni o Rošiću koji mi je u kampanji postao jednostavno drag.

Konstatirajući sve to, trebali smo se mirno razići, međutim onda, kao grom iz vedra neba, Hozanović koji se čitavo vrijeme nervozno vrpoljio u fotelji rekao je:

  • „Imam ja ovdje blizu stan.“

Suvišno je komentarisati ovu rečenicu. PR-om se profesionalno bavim, diplomirala sam politologiju, a ove vrste usluga koje su mu očigledno trebale pružaju gospođe na cesti Banjaluka-Prijedor. Izašla sam i mislim da sam ga kasnije solidno izvrijeđala preko telefona. Branio se slabo, pričom da gospođu sa ceste može imati za 50 KM, a kad sam ja u pitanju to su ipak „emocije“.

I onda dolazimo do priče o formiranju vlasti, zbog koje sam odlučila preći preko svega toga. Strategija SDA bila je jasna: razgovarati sa svim strankama, uključujući i A-SDA. Hozanović nije imao problem da dođe u Sarajevo na razgovor u centrali SDA, međutim, umišljen kakav jeste, nije se htio sastati u Bihaću sa Šemsudinom Dedićem. Mislim da je u pitanju bila njegova ljubomora na sve krajiške SDA-ovce koji su imali sa mnom korektan i profesionalan odnos, dok je on, veliki Hozanović, u potpunosti zavisio od mojih hirova. Bio je to za njega poveći šamar.

Obzirom da sam u tom periodu boravila u Hrvatskoj, ponudila sam onda ministru Dediću da ću doći u Bihać i pozvati Hozanovića na kafu i onda on može naletjeti „slučajno“ da direktno pita Hozanovića ima li A-SDA želju da uđe u većinu koju pravi SDA na svim nivoima ili ne? Tako smo i uradili. Sve se dogodilo u Emporiumu, s tim što se Hozanović ponio vrlo ružno, nije ni htio da čuje za zajedničku kafu, rekao je Dediću da ima posla i da mu se ne planira javljati na telefon. Naružio je tu i prisutnog Mehmeda Mahmića. Posebno mu je zasmetalo što je Mahmić pustio bradu, kao da je on jedini koji ima pravo da nosi bradu.

Šta se kasnije događalo u njegovoj glavi ne mogu znati, mogu jedino pretpostaviti da je bio ljubomoran na svakog s kim sam imala ikakvu komunikaciju. Na meti je bio i Hamdija Abdić Tigar. Jedno veče sam poslije sjednice Parlamenta provela vrijeme sa Tigrom i još nekim društvom u jednom kafiću, nakon čega me Tigar odvezao autom kući. Čim sam ušla u stan, počele su mi stizati uvrijedljive poruke i stizale su tako do 4 ujutru. Iako je broj bio jednokratne upotrebe, lako sam prepozanala nepismeni stil Hozanovića. Zgrozio me ne samo sadržaj poruka, ali i činjenica da me je očigledno pratio čitavu noć.

Negdje u to vrijeme sam bila u Zagrebu i čim sam stigla u grad javio mi se Hozanović s porukom da zna gdje sam i s kim, a kad sam mu rekla da je bolestan da me prati, odgovorio mi je da će me „uništiti“ jer sam umišljena. Istu tu prijetnju ponovio je i našem zajedničkom poznaniku Safetu Begiću iz Miostraha. „Sticajem okolnosti“, tada kreće istraga u slučaju mojih boravaka u hotelima u Bihaću 2018. i zlostavljanje konobara i recepcionerki od strane inspektora MUP-a USK.

Blokiran nakon ovih prijetnji, Hozanović je još u par navrata pokušavao ući u komunikaciju sa mnom koristeći telefon Mustafe Ružnića, ali sam onda blokirala i Ružnićev broj. Mustafa se pravdao da mi je on lično slao „prijateljske“ poruke, iako niti smo prijatelji niti mi je ikad slao poruke sličnog sadržaja. U septembru je pokušavao da me pozove u jedan kafić uz pomoć Mirsada Kukića koji me nazvao i rekao gdje trenutno sjedi Hozanović, ali onda sam blokirala i Kukića.

Posljednja „čestitka“ stigla mi je u vidu poziva na saslušanje u MUP USK. Po samom toku saslušanja, koji sam uostalom prijavila Tužilaštvu, jasno je da je jedini cilj bilo to najavljeno „uništenje“ i kažnjavanje što kao osoba visoko obrazovana, načitana, pričajuća šest jezika i još povrh svega atraktivna, ne namjeravam da spuštam svoje standarde na nivo nepismenog, a umišljenog samoprozvanog „političara“ iz Rujnice. „Političara“ navodnog, jer ovo kafansko spletkarenje i sitna politička korupcija sa pravom politikom nemaju ama baš nikakve veze.

Zapravo tek pišući ovu, ajmo reći, ispovijest, shvatila sam koliko sam vremena i živaca potrošila samo zbog jednog bolesnika i zaista mi je žao svake sekunde provedene u društvu ili pod prismotrom ovog čovjeka. Ne volim patetiku pa neću ovdje pobrojati koliko godina je na ovog istog bolesnika potrošila Krajina.

Ali se nadam da će ovaj mali uvid u ponašanje i način funkcionisanja čovjeka koji ipak vodi drugu najveću stranku na Unsko-sanskom kantonu i koji iz sjene upravlja Ružnićevom vladom, uvaženim čitaocima ovog bloga poslužiti kao povod za razmišljanje o tome u čijim se rukama nalazi budućnost njih i njihove djece…

Piše: Paulina Janusz

 

                                                                                                                             Nastavlja se…

 

P.S. SKANDALOZNO!

         NEČUVENO!

Poštovani čitaoci, neće se ništa više nastaviti što se ove hladne Poljakinje tiče… A zašto, čitajte sutra u mome veoma oštrom prijepodnevnom obraćanju javnosti…

Definitivno stajem na stranu Rifeta Hozanovića… On je nevin…

 Asim Kamber

Dodajte komentar