Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

„Bićeš moja“ (Rifet Hozanović)

Autor:

Rifeta Hozanovića sam upoznala sasvim slučajno, preko našeg zajedničkog poznanika, tadašnjeg generalnog sekretara SDA Amira Zukića. Bila je 2014. godina, nedugo poslije opštih izbora. Bila sam na nekom druženju u sarajevskom restoranu Fellini, došao je tu i Zukić, a zajedno sa njim i Hozanović. Nije mi bio nešto pretjerano zanimljiv, nikad nisam čula za čovjeka. Štaviše jedan moj prijatelj na pitanje „ko je taj“ odgovorio je kratko „nekakav kriminalac“. Nisam dakle imala ama baš nikakve želje da to druženje nastavim u bilo kom obliku.

Zanimljivo je da je dugo kasnije Hozanović pokušavao da me uvjeri da smo se zapravo upoznali mnogo ranije, u Beogradu, samo je on „izgledao drugačije“, ili možda je bio prerušen. Priču sam odmah svrstala u sumanute teorije zavjere, pogotovo što čak i da naraste 20 centimetara Hozanović ne bi se uspio približiti društvu mladih i obrazovanih ljudi koje poznajem u glavnom gradu Srbije. Ali, kako sam se kasnije više puta uvjerila, ima on tu tendenciju da pravi od svoje nebitne osobe nekog velikog opasnog frajera, umreženog sa obavještajnim službama, sveznajućeg i izuzetno opasnog. Sjećam se čak da ga je na tom fonu njegov glavni potrčko, a danas ministar unutrašnjih poslova Nermin Kljajić okarakterisao kao „najpraćenijeg čovjeka u BiH“. Po pitanju praćenja mogu sa sigurnošću utvrditi jedino da sam svjedočila kako ga je jednom pratila jedna ženska osoba, ali čini mi se da je razlog toga bio privatne prirode i nikako nije vezan za njegovu umišljenu političku moć. Ali ne ulazim ni u čiju privatnost.

I u našem drugom sastanku učestvovao je Amir Zukić. Bilo je to 2017., ovaj put u restoranu u Federalnom parlamentu. Upoznala sam tada sve krajiške zastupnike, odnekud se stvorio i Hozanović. Čak smo i razmijenili par rečenica jer je bio u društvu još jednog našeg zajedničkog poznanika, Mirsada Kukića. Nije se posebno utisnuo u mom sjećanju. Čini mi se da je već tom prilikom pokušavao nešto glumiti i dodvoravati mi se na sebi svojstven primitivan način.

Međutim, očito su naši doživljaji ovog susreta bili potpuno različiti, jer me nakon nekog vremena Hozanović pozvao na kafu. Iz vremena novinarskog rada ostala mi je ružna navika da se družim sa svim i svakim, jer ko zna možda ću saznati nešto zanimljivo. Elem, bilo je tih kafa nekoliko u različitim kombinacijama, s različitim ljudima. Sjećam se da sam na jednoj od njih upoznala Masiraču, dotad za mene samo junaka Kamberovih blogova. Po pitanju sadržaja, sve je to bilo toliko neupečatljivo da teško mi je sad navesti o čemu smo tačno razgovarali. Najvjerovatnije o krajiškoj politici o kojoj sam tada znala jako malo, a bila mi je poprilično zanimljiva.

Hozanović ima ružan običaj pričanja o privatnim životima drugih. Moglo se steći utisak da su svi u SDA kriminalci, kurvari i varalice, dok je on oko sebe okupio čestite i bogobojazne. Masirača koji me je prilikom svakog našeg susreta mjerio pogledom, s posebnim naglaskom na određene dijelove tijela, nije doduše činio ove priče posebno uvjerljivim. Voli potcijenjivati inteligenciju drugih, što je po meni uvijek očit znak određenih kompleksa i manjka obrazovanja. Ima još jednu iritantnu tendenciju da sve govori do pola, valjda da stvori utisak nekog obavještajca koji poznaje velike tajne. „Mračnjak“, tu sam riječ najčešće koristila da ga okarakterišem.

Sve to nije poprimalo neke zabrinjavajuće razmjere sve dok me te 2017. ministar poljoprivrede Šemsudin Dedić nije me zamolio da mu pomognem riješiti komunikacijski problem koji je imao zbog krize u malinarstvu. Bilo je tu dosta posla, Hozanović je radio na tome da mi taj posao oteža. Imam razumijevanje za razna sredstva političke borbe, u ovom ipak slučaju pogodila me njegova bezobzirnost. Malinari, ljudi koji su uložili puno truda i napora u svoj rad, pod uticajem dezinformacija plasiranih od strane raznih A-SDA-ovih glasila krenuli su uništavati malinjake. Teško je bilo ne primjetiti kako se Hozanović naslađivao njihovom propašću, jer, eto, mogao je krivicu prebacivati na resornog ministra. O tome da su ljudi ostali bez sredstava za život nije mislio. Na kraju krajeva on nije imao nikakvih financijskih problema i bilo je više nego vidljivo kako se razbacuje sa novcem po ručkovima i večerama u najskupljim restoranima.

Izrevoltirana ovakvim odnosom prema malinarima, prestala sam mu se onda javljati na telefon.

Ali on nije prestao da se javlja meni. Slao je poruke, zvao dan i noć. Zvao u 2 ujutru, po nekoliko puta, što je užasno iritiralo mog tadašnjeg dečka. Sjećam se toga jako dobro jer je bio Ramazan pa sam od samoproklamovanog vjernika očekivala malo više sabura, no uzalud. Provjeravao je kad sam posljednji put bila online i slao poruke poput „još ne spavaš“. Sve je to stvaralo kod mene vrlo ružan osjećaj, plašila sam se da će mi u nekom trenutku pokucati na vrata. Blokirala sam ga dakle na telefonu. Onda je nastavio da me zove iz drugih brojeva. Praktično godinu dana se nisam javljala na nepoznate brojeve u strahu da je on i počesto se ispostavljalo da su ti nepoznati brojevi bili u vlasništvu raznih a nepoznatih mi Cazinjana.

Kad sam prvi put u životu došla u Bihać, bila sam u društvu poznanika iz SDA na sajmu Ekobis. Tokom otvaranja sajma, dok sam stajala pored jednog dečka, savjetnika ministra Dedića, Hozanović mi je prišao i pružio ruku na šta mu ja nisam pružila svoju. Rekao je da se javim za kafu – nisam odgovorila. Zvao je kasnije, ali je bio blokiran tako da su mi samo stizale sms poruke kao obavještenja da me je pokušavao zvati.

Naredni susret dogodio se kad sam početkom 2018., opet po prvi put u životu, došla u Cazin. Sticajem okolnosti našli smo se u istom restoranu, onom čuvenom Basariju za koji nisam znala da je baza A-SDA. Pokušavala sam ga ignorisati, ali derao se na čitav lokal pokušavajući privući moju pažnju. Nekako sam to istrpjela, mada bilo mi je poprilično neugodno. Kasnije će mi reći da sam imala sreću što me je vidio tada jer da me nije vidio „uradio bih ti nešto vrlo ružno“. Nije pri tom objasnio šta bi to bilo i iz kog razloga?

Te 2018. ministar Dedić me zamolio da pomognem SDA u predizbornoj kampanji na kantonu. Od februara ove godine redovno sam dolazila u Bihać. Svaki put kad sam bila u Bihaću, Hozanović bi sjedio ispred Kantonalnog odbora SDA čekajući da prođem. Posmatrao je vrata. Bio je opsjednut. Užasno me to nerviralo jer panično se bojim manijaka svake vrste, mada sam shvatila da na taj način samo pravi od sebe budalu, te da je to dobro uticalo na raspoloženje unutar SDA. Jednostavno ljudi u stranci su uvidjeli od kakvog su bijednika čitavo vrijeme pravili velikog frajera. Sve njih je zabavljalo hodanje sa mnom po gradu i pravljenje Hozanovića ljubomornim. Zezali su me na tu temu praktično non stop. Shvatila sam da se možda zbog atmosfere unutar SDA vrijedi žrtvovati i nekako sam se navikla na ovu „sjenku“.

Nažalost, osim hodanja za mnom bilo je tu još i pokušaja da sa mnom stupi u kontakt. Kurira je bilo puno, za neke čak i nisam znala da su kuriri, naivno vjerujući da ljudi pričaju sa mnom tek tako. Najviše mi se u sjećanje urezao Izan Mustafić, tadašnji direktor RTV USK, koji ne samo da mi je prenosio Hozanovićeve riječi kao svoje nego je čak i počeo da liči na svog mentora. Pustio je bradu, počeo je govoriti na taj nedorečen način. Klimala sam glavom iz ljubaznosti, mada iskreno govoreći nisam većinu tih poruka uspjela dešifrovati. Osim jedne, nekad u aprilu, mislim da je bio Uskrs, kad mi je rekao da Asim Kamber priprema zajedno sa MUP-om USK moje privođenje, jer sam mu navodno smetala kao neko ko se sprijateljila sa Huseinom Rošićem. Budući da je tada komesar bio Mujo Koričić, s kojim je Kamber bio „na nož“, odmah sam shvatila malo vjerovatnim da se dva ljutita neprijatelja iznenada pomire i to još zbog mene. Saslušala sam dakle i ovu priču, a kasnije potpuno prekinula komunikaciju sa Mustafićem. Svakome ko me pitao jesmo li se posvađali, odgovarala sam da, da želim pričati sa Hozanom pričala bih sa orginalom a ne sa kopijom.

Sjećam se još jednog bizarnog događaja. Bio je maj, ja sam se u Sarajevu spremala za put kući u Poljsku, kad me je iznenada nazvao Mirsad Kukić. Rekao da ga je zvao Hozanović i da je insistirao da se čujemo. Ja sam odbila, rekla sam da nemamo o čemu da pričamo i da me više pusti na miru. Kukić je insistirao u nekoliko poziva, a ja sam se iznervirala i pristala. Teško je prepričati šta mi je poručio Hozanović jer su sve to bile neke rečenice prekinute na pola, bez ikakvog sadržaja, pomalo prijeteće, ali nije mi bilo jasno ni čim mi prijeti ni zašto. Sve se svelo na to da sad kad me već čuo, opet će me poštedjeti neke kazne i neće mi biti ništa.

Dakle, stalno se priča vrtjela oko toga da će me kazniti, da će mi uraditi nešto loše i samo me komunikacija sa njim može spasiti.

Mislim da nakon toga neko vrijeme nije bio blokiran i koristio je to na pokušaje da mi ogadi SDA, a prije svega da diskredituje Šemsudina Dedića. Ne vrijedi da se ovdje spuštam na njegov nivo i navodim tačne priče, zaista sam dovoljno dobro upoznala ljude na USK da znam procijeniti da nisu istinite. Znam isto tako da je kao manijak počeo da se raspituje okolo za mene, bukvalno svaki muškarac koji je sa mnom u životu popio kafu postao je njemu odmah zanimljiv. Iskreno, ja sama sebi nisam nikad bila toliko zanimljiva koliko sam bila zanimljiva opsesivnom Hozanoviću. Mladi Verther iz Rujnice svoje je ljubavne jade pokušao nadomjestiti i poklonima kojima me je obasipao. Usput, valjda da me malo omekša, slao mi je redovno i cvijeće.

Piše: Paulina Janusz

Nastavlja se…

P.S. Poštovani čitaoci

Svjedoci ste da sam evo prostor bloga ustupio jednoj dami – Poljakinji čije su mi PR – reference itekako bile od koristi. Njena ispovijest o ljubavnim jadima mladog „Verthera“ iz Cazina itekako je bitna i u razobličavanju medijsko – propagandnog ambijenta na Sani. Sve ono što rade Hozan i Mujo lakše ćete shvatiti i iz njihovog odnosa spram ove dame…

Zbog toga vam večeras ništa ne pišem… Ali sutra hoću… Sutra ću vam prije džume upriličiti kraće reagiranje na nevjerovatnu maštu i laži internetsko – vandalske HozMujine ispostave na Sani.

U jamama prostaštva i laži iz kojih se javljaju prepoznao sam strah i nervozu. Kako drugačije objasniti reakciju kolektivne histerije na blagu satiru o našim „Selimovićima“?

Dodajte komentar