Od 2005. godine blog je kao forma pisanja i digitalnog okupljanja bio u velikoj ekspanziji. Obično bi se smatrao medijsko – informativnom facom svako onaj tko bi se usudio pisati i to plasirati na digitalnom tržištu.
Blog je suštinski novinarski predložak pisane riječi u nešto kritički slobodnijem (nerijetko) i satiričnom obliku. Njegova obogaćenost fotografijom, tonskim zapisom, kakvim dokumentom, izaziva fokus i koncentraciju praćenja i iščekivanja naredne objave.
Tako se stječu virtualni prijatelji – pratioci, a iz radoznalosti vas prate i politički protivnici i neprijatelji. Međutim, blog osim aktualnosti teme, dokumentarnosti, provokativnosti i duhovitosti, istovremeno mora sadržajno i formom imati i publicističko – literarnu vrijednost.
Slabljenje interesa za blogove počinje jačanjem društvenih mreža. A ovisnost o njima (Instagram, Facebook, Tik-tok i ostali) otuđuju konzumente čineći ih ovisnima. Psiholozi se danas većinom slažu da je vrijeme na društvenim mrežama izgubljeno vrijeme.
Mark Eliot Zuckerberg, osnivač društvene stranice koju danas koristi nekoliko milijardi aktivnih korisnika, obogatio se zahvaljujući dječijoj i opće ljudskoj naivnosti.
Ja, naravno ne pišem zbog zarade, niti zbog kakve slave i rejtinga. Osim nekoliko neobrazovanih, da ne koristim težu riječ, protiv mene se uglavnom na lokalnoj razini često ponešto objavi nekoliko lokalnih lupetologa koji ništa naučili nisu iz trodecenijskih medijskih harangi kojima sam bio izložen. A da me ni okrznule nisu. Čak su me u smislu političke promocije i pomogli. Hvala im…
Nije me obeshrabrio ni progon i pravosudna inkriminacija moga bloga. Sudilo se mome pisanju osim Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, Bužimu, na kantonalnom sudu, na federalnom pravosudnom nivou i konačno i na Sudu BiH.
Mogu zamisliti kako će nekima teško pasti ovaj novi ciklus blogova, pod radnim Krležijanskim naslovom „Moj obračun s njima“… Većina je već napisana i u tehničkoj je pripremi…
Moji se istražnopolitički i blogovski konkurenti nemaju hrabrosti upustiti u javnu prepisku i polemiku sa mnom. Evo im nudim da upravo na mome blogu mogu odgovarati na sve ono za što ih prozivam. A mogu i pisati protiv mene što god im volja na mom blogu. Od prava na slobodu javne riječi nikada odustati neću makar bilo i na moju štetu. Naravno, potkapacitirani kakvi jesu teško se usude bilo što sa mnom javno raspravljati.
Nesrazmjer njihovog intelektualnog i svakog drugog autoriteta takve zapravo onemogućava da sami percipiraju svoj društveno – politički status. Kada ih poprati određeni broj lajkova, pa još i komentara podrške, oni tada umisle sebi kako su neprepoznati i neshvaćeni samoljubivi genijalci. A veliko je pitanje jesu li oni uopće educirani za pisanje, a kod nekih je upitno jesu li uopće i pismeni?
Naravno, svi ti njihovi naslovi protiv mene i nisu na prvi pogled i susret s njima bezazleni. Bilo ih je ukupno preko 2000. Zamislite danas toliko naslovnih tekstova na nekoliko stranica dnevnih i sedmičnih novina, preko 500 televizijskih dokumentarnih reportaža, portala, itd… Ako ćemo iskreno možda je ipak malo i previše, pogotovo kada je dokazano da je riječ o neistinama.
Međutim, ima nešto čudno u autorskoj pozadini. Većina ih se umorila, a neke je i Svevišnji sebi pozvao (presudio)… To pomalo i jeste hendikep moga pisanja. Moram pominjati ljude, političare, novinare i književne stvaraoce, a da ih je većina preselila. Nek im je rahmet duši. Po dobru ću ih pamtiti…
Da vas ovaj uvod ne zbuni, tema neće biti mrtvi. Konačno nekrofilija nije nikada bila motiv moga pisanja. Prvenstveno ću se „okomiti“ na žive. U samom početku na novinare, novinare kapitalce i novinarsko – uredničke redakcije od kojih su neke potpuno ugašene. Tačan broj ne znam, ali ću se nakon nekoliko blogova vratiti mojim miljenicima, mojim dragim kolegama političarima i njihovim privrednim reket – sponzorima.
Jedan od prvih političara kome ću posvetiti pažnju svakako je Fadil Novalić, o čijem ću montiranom predmetu donijeti pred javnost nove činjenice.
Trojkaši i drugi opozicioni lideri su nezaobilazni, pa i satirični Ramo Isak. NES-ovci su mi ostali vječna blogovska poslastica, a ni svoje iz SDA neću zaobići. Upravo sam, prema mojima iz SDA ostao i u dugu, koji ću im sa zadovoljstvom „vratiti“…
A i rat će biti jedna od nezaobilaznih, rekao bih i ključnih tema…
P.S. POHLEPA
Novac, milijarde i petrodolari su trenutno najveći problem čovječanstva. Blic – napadi na Venecuelu, na Iran, prijeteći na Grenland, ništa drugo nije do borba za novac, za moć novca.
Tako razmišljaju veliki svjetski financijski magnati ujedinjeni sa političko – financijskim menadžerima.
A povijest nas je stalno poučavala kako je novac dobar sluga a loš gospodar. Kao što nas je ta ista povijest učila kako su se svi ratovi vodili zbog nečijih interesa, uglavnom materijalnih.
Na žalost, ostaje pitanje koliko je nevine krvi proliveno, koliko majki uplakano zbog ubijene djece, samo jer je neko želio više novca (nafte), jer je prevladala pohlepa.
Nije se na odmet prisjetiti u vaktu naših vjerskih blagdana da su i Mojsije, i Isus, i Muhamed a.s., jasno poručivali: „KLONITE SE I ČUVAJTE OD SVAKE POHLEPE.“
Čovjek zaslijepljen pohlepom i sa svojim najbližim iz iste utrobe rođenim započinje brutalne ratove. Međutim, dok pohlepni rob Božiji snuje, Bog određuje. I siromaha i onog najbogatijeg čekaju ista dva metra u ćefinu ili kovčegu.
Novac nam je potreban da bi sebe i porodicu prehranili, ali je ključno pitanje zgrćemo li sebi blago na nebu ili na zemlji? Od pohlepe za novcem samo je teža i opasnija pohlepa za vlašću.
Uzalud nam svo bogatstvo i vlast ovog svijeta ako Boga nemamo!?
Nastavlja se…
