Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Ispovijest kovidaša (I)

Autor:

U Općinskoj organizaciji SDA Sanskog Mosta zapravo nema neradnih dana, a da bi na ozbiljan način obnašali vlast tada je neophodno stalno biti aktivan i u kontaktima sa svojom stranačkom bazom i našim sugrađanima. Vikend dani su i inače dani kad rezimiramo aktivnosti u stranci kroz proteklu radnu sedmicu i kad pravimo radne i strateške projekcije za narednu.

Cijeneći da je vrijeme i predizborno, u subotu se (08.08.2020.), nas nekoliko aktivista SDA našlo u službenim prostorijama na Trgu Ljiljana. Predsjednik Seferović nam je dao zadatak da izvršimo konsultacije sa predstavnicima mjesnih ogranaka. Ograncima SDA smo bili obavezni prenijeti obavezu da održe sastanke sa aktivistima SDA u ogranku te na tom sastanku kandidiraju svoje predstavnike za Općinsko vijeće i prijedloge kandidata za načelnika. Svoje su prijedloge imali obavezu dostaviti do u ponedjeljak popodne.

Naše konsultacije sa predstavnicima mjesnih ogranaka SDA su nastavljene i u nedjelju. Iako je nedjelja dan kad veoma često i neke privatne, da kažem i kućne obaveze realiziram, kad radim u bašči i kad jednostavno završim sve ono što eventualno nisam stigao tokom sedmice, ipak sam dobar dio dana proveo u stranci…

Nedjelja 09.08.2020. godine, je prvi dan kada sam osjetio blage simptome nekakvog umora, slabosti, rekao bih stanja kakve prehlade. Cijenio sam da je ipak riječ o umoru jer sam prostorije stranke napustio i u nedjelju oko 21 h, a nakon konsultacija sa našim poduzetnicima koji su imali problema u poslovanju.

Oko ponoći su tegobe sve više dobivale na intenzitetu. Znojenje, groznica i konačno visoka temperatura mi je ukazivala (sa slabošću) da je riječ o simptomima Covida. Neću opisivati detalje neprespavane noći, neću vam ovdje govoriti niti o detaljima samopomoći i podrške koju mi je pružila supruga, ali ću svakako istaknuti da nikada u svome životu nisam doživio tako brz i simptomatski težak udar na fizičko zdravlje.

Nakon što je u samu zoru temperatura konačno počela padati, ujutro sam (ponedjeljak 10.08.) uspio zaspati od 7 – 9 h… Kad sam se oko 9 h probudio, bio sam sav u „goloj vodi“, lica zatamnjenog i potpuno nemoćan da sam bez pomoći na noge stanem… Bilo je sasvim jasno da je definitivno riječ o simptomima Covida 19.

Odlučujem obavijestiti Predsjednika Seferovića da neću navraćati u stranku, da ne mogu sudjelovati u kreiranju i konačnom potvrđivanju kadrovskih prijedloga za načelnika i Općinsko vijeće.

Odlučujem se nakratko spustiti i do prostorija Stranke kako bi stranačke kolege obavijestio da se čudno osjećam i da od danas neću navraćati niti sudjelovati u bilo kakvim stranačkim aktivnostima. Uglavnom, svi imaju razumijevanja za moje stanje.

Ponedjeljak mi se činio i najtežim i najdužim danom u statusu kovidaša. Donosim odluku da sutra (utorak) odem do Doma zdravlja napraviti test na Covid, što mi je bila puka formalnost. Jednostavno je sve upućivalo da je riječ o „posjetiocu“ koji se nikome ne najavljuje.

Mislio sam da se prethodna noć ne može ponoviti i da je najgore prošlo.  A ono već oko 21 h temperatura preko 38, tijelo gubi na snazi, a i kašalj se pojavljuje kao još jedna od simptomatskih pojava.

Nisam ništa mogao piti osim kašičica čaja kamilice koju sam veoma teško gutao kroz usta koja su bila potpuno bijela, a jezik sa nekakvim čudnim jezivim flekama i kvržicama. Nikada do tada viđenim i proživljenim.

Utorak 11.08.2020.

Uglavnom oka sklopio nisam. Ipak sam se jutru radovao, nekako su mi i inače dani u statusu kovidaša bili lakši. Noć je bila takva da sam morao otkazati jutarnji odlazak na testiranje. Jednostavno je to i fizički bilo neizvodivo, a nezgodno mi je bilo zvati ekipu hitne pomoći da me iz zgrade iznose na testiranje.

Prethodni dan (ponedjeljak) ništa nisam mogao jesti a otežano sam uspijevao malo čaja popiti. Utorak mi je i čaj bio težak, jednostavno ništa, doslovno ništa organizam nije prihvatao.

Supruga mi je skuhala odličnu domaću juhu, na hrbati domaće puretine koju mi je prijatelj Sudo Aganović dostavio dan prije. Imao sam i miris i okus, gledao sam u tanjir, ali jednostavno gutati nisam mogao.

Tek ujutro u srijedu (12.08.) oko 4 h, shvatajući da bi me glad i nemoć mogla do kraja slomiti odlučujem jesti. Nazor, doslovno nazor sam gutao juhu na Sudinoj domaćoj tuki.

Suze su mi krenule od napora gutanja, bolno je bilo sve od usta, kroz grlo i ždrijelo do želuca, ali sam jednostavno „trpao“ ne obazirući se. Uspio sam malo i sredine kukuruznog kruha iz pekare Nora namrviti, pa tako u juhi namočenog malo niz grlo puštati.

Suzni rano – jutarnji doručak me je iscrpio, pa me je zadovoljstvo kakvog takvog zor – gutanja i uspavalo. Oko pola sedam se budim i donosim odluku ići na testiranje. Odlučujem u pratnji supruge otići do Doma zdravlja. Nezgodno mi je bilo zvati nekoga da me u takvom stanju prebaci… A od Kovidaša se pomalo i zazire, često se nepravedno izbjegavaju pa i stigmatiziraju oboljeli od ove nepoznate bolesti.

Oko 7 stižem pred Dom zdravlja, tim epidemiologa Nade Elijaš je već počeo sa radom, šutnja na epidemološkom odjelu. Nada mi osobno prilazi i uzima uzorak,  svjesna i sama o čemu se radi. Uzimanje brisa iz nosa mi pobuđuje veoma neugodan kašalj, zbog kojeg trenutno napuštam prostor Doma zdravlja, izbjegavajući bilo s kim i bilo kakve kontakte. Osjećam poglede ljudi koji me poznaju, uglavnom se svi prave da ne obraćaju pažnju ali itekako prate moj otežani hod prema autu.

Najteži dio ove test – misije počinje ulazom u zgradu gdje stanujem. Prvi gaz stepeništa sam nekako uspio proći ali sam na drugom zastao, jednostavno snage nisam imao za dalje. Neugodno mi zbog komšija ako neko naiđe. Prvi će komentar biti (razmišljam), kud se ovako bolestan digao landrati, hodati, pa nam još i haustor virusima napuniti. Svašta mi pada na pamet.

Pokušavam ići dalje, blizu sam, na pola puta ali ne ide dalje. Od napora me ponovo kašalj lovi. Spuštam se, sjedam na stepenik uz zid nadajući se smirivanju kašljanja koje na praznom stepeništu dodatno odzvanja.

Pogledam kroz staklo na dvorištu odakle osjećam nečiji pogled. Baš tako, stajao je potpuno ukočeno i nijemo naš avlijski pas (komšije ga zovu „Bili“), koji se udomaćio zadnjih petšest godina, a koji se neprestano na ulazu našeg haustora mota.

Bože dragi, pomislim – osjeća li životinja patnju nekoga tko o njoj vodi brigu? Ne znam, možda, a odgovor na ovu dilemu mi dolazi nekoliko dana kasnije. Ja se odlučujem krenuti dalje u misiju „aplinističkog“ uspona do stana. Odmakinjem se od stepenišnog rukohvata, naslanjam na zid, stepenicu po stepenicu, nogu uz nogu dižem sumnjajući da ću uspjeti… Punih 20 minuta mi je trebalo za tridesetak stepenika.

I uspio sam, a ovaj mi napor težine planinarskog stepenišnog uspona zapravo i najbolje svjedoči u kakvom sam stanju…

 

P.S. (I) Neko laže?

Poštovani čitaoci, u sutrašnjem nastavku kovidaške ispovijedi ću vam donijeti objašnjenje vezano za medijske napise o mome kovidaškom statusu. Zapravo ću odgovoriti (činjenično) ministrici Ćemalović koja je u Avazu tvrdila kako ona nije objavila, niti će ikada „objavljivati identitet zaraženih“… Usput naglašavajući kako je moja tvrdnja povodom medijskih napisa o mome pozitivnom testu „neistinita“…

 

P.S. (II) Svi u škole!

Uzet ću sebi za pravo kao prosvjetni radnik prijeratne Jugoslavije da iznesem otvoreno mišljenje o nastavi, djeci i početku školske godine. Prema ovoj društveno važnoj odgojno – obrazovnoj potrebi naše djece različito se odnosi u državama našeg regionalnog okruženja, a interesantno je da su različiti modeli u organizaciji nastave predviđeni i u državama EU.

Da apsurd bude veći procesu organizacije nastave se različito pristupilo i u manjem BH – entitetu u odnosu na Federaciju BiH. I još apsurdnija je i činjenica da se problemu otpočinjanja nastave različito (organizacijski i vremenski) pristupilo i u pojedinim kantonima.

Osnovni postulat obrazovanja i odgoja bi bio u primjeni različitih metoda učenja i pamćenja sa ciljem povećanja znanja. Cilj učenja nije samo znanje nego je to i tehnika korištenja znanja („naučiti misliti“)… Deklarativno znanje bez društvene refleksije i primjene u zajednici zapravo je i nedovoljno. Dakle, posljedice ispravnog provođenja nastave bi trebali osim znanja biti: razvijanje kod djece sistema vrijednosti, građenje stava i navika.

Osobe bez sistema vrijednosti i društveno potvrđenog stava zapravo ne može biti učinkovita u zadovoljenju svojih i uopće društvenih potreba.

Da bi djeca stjecala navike one moraju biti društveno uslovljene (da ne kažem i naređene). Radne navike, navike učenja i ponavljanja gradiva, higijenske navike, fizičko – sportske i kulturne navike najbrže se i najlakše stječu u školi.

Zbog toga, ovdje skromnog pedagoškog znanja i iskustva želim istaknuti da škola nema alternativu. Obrazovno – odgojne učinke škole ništa zamijeniti ne može.

Online nastava nije alternativa odgoju i obrazovanju u školi. Svjedoci smo da je i sam internet već dokazano mjesto manipulacije i nerijetke indoktrinacije naše djece.

Na kraju, cijenim ispravnim – čak i poželjnim organizaciju nastave u školama. I to nastave u punom kapacitetu bez skraćivanja časova, kao što je to slučaj u manjem entitetu.

Naučno je dokazano da su djeca otpornija na Covid, a u preko 80 % slučajeva gdje su oba roditelja bila zaražena, zaraza se nije proširila na djecu.

Sve su ovo razlozi zbog kojih što prije treba djecu vratiti u škole. A i kada se dese pojedinačni slučajevi zaraze Covidom, ne treba stvarati paniku i prekidati proces nastave. Svakako je ovdje osim škola i prosvjetnih radnika bitan ozbiljan odnos i roditelja.

Konačno, naša djeca i njihova budućnost je ispred svega drugog. Djeca su zapravo jedina istinska SNAGA i BUDUĆNOST države BiH. Obrazovana i sposobna da je sutra grade…

 

 Nastavlja se sutra…

Dodajte komentar