Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Ispovijest kovidaša (IV)

Autor:

„Crni petak“ medijske ostrašćenosti je iza nas, i peti dan izolacionog statusa je prošao. Prvi vikend u izolaciji nije baš kao svi drugi vikendi. I zatvorenicima su se znali vikendi staviti na raspolaganje (za odlazak kući) uz korektno ponašanje. A ja iz kuće (stana) ni makac.

Telefoni zvone svi traže informacije, brinu se, nude pomoć, uglavnom (nadam se) da su teški dani iza mene. Temperature više nema, i „povraćanje“ stalo koje me pratilo prethodna dva dana, jedino se kašalj pojačava. Nesnošljiv suhi kašalj koji vam spavati ne da.

Dojela se i juha od Sudine tuke. Molim suprugu da mi skuha makarone, po mogućnosti na bijelom mesu, opet od Sudine tuke. Nutricionisti tvrde da je tučetina najzdravije meso, čak i od ribe zdravije, ja nisam siguran ali mi ova Sudina paše.

Dosada me pritišće, televizor uopće ne palim, na internetu sam samo da provjerim da me tko slučajno ne hvali? Da se zabrinem…

Nakon maestralnog i nikad aktualnijeg, po drugi put čitanog romana „Konvertit“ Fadila Hadžića, uzimam u ruke dva nova naslova… O ljudima, njihovim karakterima i slabostima.

Prva tematizira nikad aktualniju temu homoseksualnosti. Riječ je o knjizi „Sodoma – U ormaru Vatikana“, francuskog pisca novinara i kolege mi kolumniste Frederica Martela. Žurnalista Frederic je dobar dio života proveo u društvu sa svećenicima a dugo je živio i u Vatikanu (Rim).

Tvrdi da jedan manji dio svećenika „ima djevojku bez obzira na celibat i zabrane“, a drugi dio i to onaj veći „ima dečka“.

Autor Frederic tvrdi da je i to bolje od toga da svećenici i uopće vjerski službenici „diraju malodobnu djecu“. Knjiga je bila svojevrsni hit na svjetskom tržištu, a Papa Franjo, nakon što ju je pročitao izrekao je kratku misao: „Knjiga je u redu, sve sam to već znao.“

Druga knjiga za koju se u konačnici opredjeljujem, mada su i ovi gore „homići“ interesantni, je knjiga pod naslovom „Pisma“.

Riječ je o pismima koja je austrijski glazbenik Mocart pisao ocu, majci, sestri, supruzi i prijateljima tokom boravka u Beču, Minhenu, Milanu, Salzburgu i Parizu. Sve se to nekako dešava prije dvjestopedeset godina kad su pisma i poruke na udaljenostima ovih gradova stizala kočijama za oko četrdeset dana. A danas takva prepiska zahvaljujući internetu stigne za četiri (ili nešto više) sekundi.

Naravno, u ovoj osjećajnoj knjizi Mocartovih prepiski nevjerovatna je ljubav i osjećaji koje ovaj najveći svjestki glazbenik iskazuje spram svojih bližnjih. I posebno prema bolesnoj sestri koju u svakom pismu zove „draga sestro“, „dijete moje“, „pluća moja“, itd…

Svakome bi ovu knjigu rado preporučio, a roditeljima sa malom djecom da im puste Mocartove sonate ako su slabog sna. Iskusio sam to sa svojim unukama i uvjerio se da njegova, ili glazba Rusa Šostakoviča itekako ima moć smirivanja i duha i tijela…

Iako na oko tristo stranica za sadržaj ove knjige mi je bilo potrebno svega tri dana.

Nikad dosadniji vikend, ne izlazim nikuda a izlazio sam kod najružnijeg vremenskog vakta, a kamoli u ovo kazano „bablje“ ljeto. Zaželio se ribolova, planirao kajak na Uni koji ni jedne godine propustio nisam. Svi me i dalje zovu, niko se ne nudi da vas obiđe, posjeti, uglavnom podrška i lijepe želje sa distance, preko interneta…

Nedjeljno jutro, praskozorje, prelaz iz noći u dnevno ozračje, donosim odluku. Ne mogu više. Napuštam izolaciju, bez obzira na kazne, na mogući i medijski progon, jednostavno je neizdrživo. Spuštam se u dvorište, gledam u nebo, udišem svježi jutarnji zrak.

Kad ono, ipak neko tko se od mene ne distancira…

Avlijski pas, „Bili“ ga komšije zovu, prilazi mi. Nismo se dugo sreli, vidjeli. Šuti on, šutim ja. Hranu mu više ne spuštam iz stana. Jednostavno me strah da ga ne zarazim, da covid-19 ne prenesem na njega. Molio sam komšije iz mesnice da ga povremeno ostacima mesa nahrane. I prijatelje koji me zovnu zamolim, ako su u prolazu da mu šta donesu.

Ne mogu se ovdje ne zahvaliti Bokiju i Velikom bratu koji su se odazvali na svaki moj poziv da nahrane Biloga. Zapravo mi je Bili bio, osim supruge važna kontakt „osoba“ s kojom sam mogao uspostaviti kakvu takvu neverbalnu komunikaciju.

Ćutati zajedno s njim, sa našim lokalnim avlijanerom, na ranom jutarnjem suncu i zraku su mi itekako pomogli u rehabilitaciji.

Svaki put bi mu prije zajedničke šutnje stavio rekonstruiranu crnu masku. Vukla me znatiželja da provjerim hoće li se i Bili k’o i ljudi suprotstavljati mjerama zaštite? Samo je prvo jutro kad sam mu navukao masku reagirao, lagano je šapom opipao da jednostavno provjeri, opipa šta je to što mu zatvara usta i nosnice.

Slijedeći i svaki naredni petnaestak dana zaredom Bili je potpuno ravnodušno, rekao bih i dobrovoljno namaknuo glavu da završim formalni čin zaštite kako bi nastavili druženje preventivno zaštićeni od kovida. Šutnjom.

Često bi se on na stranu namjestio kako bih mu mogao vaditi krpelje koji su ga ove godine ko ni jedne druge napali. Nedavno mi je i komšo Bešić govorio kako ga i on povremeno od krpelja očisti.  Nije ni čudo, njih su dvojica stalno u prirodi.

Nevjerovatna je činjenica sa kolikom bi se zahvalnošću Bili družio sa jednim Kovidašem. Kada bi ljudi jedni prema drugim iskazivali solidarnost u teškom vaktu svijet bi za sve nas bio životna bajka. Žalosna je činjenica da je naš avlijaner „Bili“ solidarniji i sa više empatije od ljudi koji u nesreći drugoga uživaju. Kako je to otvoreno praznoglavi Mujo Šerin uživao u mojoj bolesti ponavljajući kako mi želi „ahiret“ (smrt).

Neka me niko ne uvjerava kako životinje nisu inteligentne, kako nemaju osjećaj za ljude, i kako u konačnici nisu i bolje od pojedinih ljudi.

Zbog toga ću se u narednom četverogodišnjem periodu vlasti SDA u Sanskom Mostu zalagati da se uistinu i konačno pobrinemo za sve odbačene, bolesne i napuštene životinje. Da briga o životinjama ne bude način šverca i bogaćenja na račun onih koji nas bez ikakvog interesa vole i koji su nam iskreni prijatelji… Mislim na životinje, ne na ljude…

Hvala ti, dragi Bili na iskrenom druženju u okolnostima kad nam je to s ljudima zabranjeno.

Kao znak zahvalnosti na iskrenom prijateljstvu čovjeka i životinje, ja i komšo Bešić smo mu (Biliju) uz podršku Hase Mirelinog napravili kolibu. Toliko smo je s ljubavlju uređivali da mu je komšo sa svih strana u stijenke ugradio i izolaciju.

Čekamo da nam Edo – Gospin završi limeni krov i da zvanično proglasimo Bilijevo useljenje u novoizgrađeni stambeni objekt na našem dvorištu…

Možda upriličimo i kakvu feštu, u povodu primopredaje „ključeva“ Bilijeve kolibe…

I formalna odluka o mojoj izolaciji (Rješenje) mi je stiglo nekako desetak dana nakon što sam već i sam u dobrovoljnoj izolaciji.

Zabrinut sam činjenicom da se ovo Rješenje ne dostavi oboljelom, ako ne isti onda barem sutradan. Jer zapravo na našem kantonu se Rješenje o izolaciji dobiva onda kad bi se iz te izolacije trebalo izlaziti. I ovdje je zapravo najjasnije sa kolikim se nemarom prema oboljelim i potencijalno – oboljelim odnosi ministrica zdravstva USK-a dr.Nermina Ćemalović.

Moram reći da smo svi pomalo postali informativno ovisni o društvenim mrežama i internetu u cjelini. Zapazio sam da čak i moje mlađahne unuke nakon buđenja zgrabe kakav tablet, laptop, a kad su kod mene sva moja informatička pomagala bez ikakvog susprezanja uzimaju i pale. Zapravo nam je virtualni svijet napravio haos od života na dnevnoj osnovi. To je razlog da razumijem one koji na informacije o covidu, o zaraženima, o preminulima veoma negativno reaguju.

Približavanje covida našoj avliji, ljudski gubici, patnje onih koje poznajemo sve više stišava one koji su covid jednostavno negirali. Smanjuje se i ismijavanje rada zdravstvenih radnika, ne kritiziraju se pretjerano ni mjere zaštite koje donose krizni štabovi.

U okolnostima kad nemamo siguran i djelotvoran lijek, kad smo još daleko od efikasne i sigurne vakcine, mjere su nešto što je uz njihovo poštivanje izvjesno djelotvoran način borbe protiv ovog nepredvidivog virusa.

Njemačka je nedavno donijela odluku da kazni svakog svog građanina koji ne nosi masku, kaznom od 50 eura. A razlog je u činjenici da su njihovi istraživački medicinski stručnjaci utvrdili da bi preko 90 % bilo manje zaraženih kada bi svi građani nosili kvalitetne maske.

Svi zaraženi na jugu primorske Hrvatske su priznali da u okolnostima kad su se zarazili, a uglavnom je riječ o noćnim klubovima i ugostiteljskim objektima,  nisu nosili masku. I sad su suočeni sa ekspanzijom zaraze.

Ovo pišem zbog činjenice da sam zadnje dane na ulicama našeg lijepog grada zapažao veoma mali broj naših sugrađana koji nose zaštitnu masku.

Upravo onima koji je ne nose otvoreno želim priznati da sam zaražen zbog činjenice da nisam imao masku kad sam bio u kontaktu sa već zaraženom osobom. Svi drugi koji su taj dan bili u kontaktu sa istom osobom nisu se zarazili iz samo jednog razloga – distance i maske, koju su cijelo vrijeme nosili…

Da ovdje budem i sasvim iskren, nismo mi jedini koji se bunimo i ne prihvatamo epidemiološke mjere. Englezi su masovno demonstrirali protiv njih, Francuzi, Španjolci, pa i Nijemci (Berlin)…  Sjećam se poruka sa transparenata kako virus uopće „ne postoji“, kako su to „izmislile“ velike sile da bi bile bogatije, kako nas preko covida i vakcine žele „čipirati“ na nekakve 5ili 6 G mreže, kako i „maska ubija“.

Uglavnom, klasičnog idiotizma ni kod naprednih Evropljana uopće ne fali… Neki ljudi zapravo samoobmanom lakše podnose i ignoriraju činjenice svjetskog pandemijskog haosa kome se ubrzano približavamo. Stvarnost nepredvidivog covida počnu shvatati onda kad u svome komšiluku vide medicinare koji na nosilima iznose njihovog komšiju ili rođaka ne bi li ga spasili u kakvom izolatoriju na aparatima.

A tek onda kad bolesnog skinu sa aparata zbog činjenice da ga nisu uspjeli spasiti pa ga vraćaju nazad… Ponovo na nosilima, samo sad mrtvozorničkim… Tada se slika o covidu mijenja.

Tada je svijest o opasnosti covida stopostotna, ali zakašnjela. A niko u takvim okolnostima ne može tvrditi kako nije znao i još manje kako nije bio informiran. Malo smo ipak i pretjerano informirani…

P.S. Kamber – „Pepermint“ 

 

Nakon što je novinarska i politička ispostava Muje Koričića i Rifeta Hozanovića u Sanskom Mostu – Midho Dedić, objavio krajnje neprimjerenu laž na početku moga i Mensurovog kovidaškog statusa, desio se sličan novinarski prepad i nakon našeg izliječenja.

Nakon što je bilo i konačno jasno naše izliječenje oglasio se Mujin novinarski glasnogovornik – „STRVOŽDER“, kako ga je nazvao rahm. general Alagić protiv koga je vodio sličnu kampanju kao i protiv mene, osim što je protiv njega (Generala) i krivičnu prijavu podnio.

Interpretirajući čaršijske priče o mojim bolesničkim tegobama i slabošću koja me pritiskala, Midho je javnosti obznanio kako sam se ja smanjio do razine „PEPERMINTA“…

Zapravo kako sam se ja nakon nedavnih njegovih laži o „bijegu“, smanjio se i okopnio pod pritiskom covida da sam najsličniji „penzionerskoj plati“…

Naravno, nisam vam lagao ništa o svojim tegobama, opisao sam ih, ne krijem da i sad, čak tridesetak dana poslije infekcije imam veoma težak suhi kašalj. I da naravno nisam što sam bio, ali se zdravstveno i uopće tjelesno stanje vraća u vakat prije covida.

Moram vam ovdje priznati da u periodu izolacije nisam fizički bio kadar uz stepenište uznijeti dvije vrećice sa bostanom i dinjom (desetak kila)… I zaista je slabost i fizička nemoć bilo nešto što me iznenadilo. A činjenica da sam u punih 5-6 dana izgubio preko 7 kilograma, dokaz je dokaz težine udara covida na ljudski organizam…

U vaktu prije covida sam bez ikakvih problema i bez bilo kakvog zagrijavanja u priručnoj teretani dizao svoju kilažu. Nekada i puno više, ali vrijeme učini svoje… To i jeste bio razlog šta sam se osim zdrave ishrane odlučio baviti i tjelovježbama. A obavezno se svakodnevno izlagati suncu jer je D – vitamin presudan za jačanje imunološkog sistema.

Pažljivo sam slušao i zapamtio savjet cazinskog travara Šefika Rošića koji mi je ponavljao kako D – vitamin osnažuje hormon – sreće i kako su sunce, zrak i zdrava ishrana važni u ovakvim teškim oboljenjima.

A koliko je moje oboljenje i simptomatska slika bila teška najbolje govori serološki nalaz koji sam skupa sa mojom suprugom uradio na zahtjev odjela za mikrobiologiju u Bihaću.

Naime, provjera količine antitijela (imunoglobulina) u mojoj krvi, posvjedočila je da je moj organizam pružio veoma snažan odgovor covidu. Normalne vrijednosti količine antitijela – IgG u ovakvim okolnostima su od 7 – 12. Moja je supruga upravo u sereološkom nalazu zabilježila 7,26, a Predsjednik mi Mensur 4,6.

A kod mene je ova količina antitijela (IgG) nekoliko puta veća (22,45). što je prema stavu mikrobiologa izrazito pozitivna činjenica.

Ja sam i prema stavu liječnika – mikrobiologa iz Sarajeva zapravo imao prirodnu vakcinaciju koja je jača od bilo kakve vještačke vakcine. Antitijela su zapravo prva linija obrane svakog organizma, a ja ih imam tri puta više od prosjeka.

Moram ovdje istaknuti i činjenicu da sam tokom zadnjeg boravka u Sarajevu odlučio donirati svoju krvnu plazmu bolesniku sa istom krvnom grupom koju i ja imam. Svjetski mikrobiološki stručnjaci su istražili da je moja krvna grupa najosjetljivija na covid i da veći broj oboljelih tragično završava.

I Donald Trump se pohvalio na konferenciji za novinare otkrićem kako najbolje rezultate u liječenju covida daje krvna plazma ljudi  koji su oboljeli od korone. U terapiji liječenja to je već dokazani lijek i u većini evropskih država, a prakticira se i u našem susjedstvu (Srbija i Hrvatska).

Upravo sam iz nama susjedne države, preko kolege parlamentarca imao zahtjev oca veoma teško oboljelog sina da mu doniram krvnu plazmu. Što sam naravno i učinio. Otac je sa medicinarom ugledne klinike, sa adekvatnom opremom za transport došao u Sarajevo po „lijek“ za svoga sina… Zbog „službenog puta“ nisam više bio u kontaktu…

Svakome onom tko se razboli i bude imao teške simptome i javno nudim svoju plazmu ako smo identična krvna grupa.

Poštovani čitaoci, osnažen imunološkom snagom većom nego prije oboljenja, a kako mi reče sarajevski mikrobiolog do okolnosti „da se sa virusom covid mogu kupati“, molim moje neprijatelje da se prestanu baviti ahiret – projekcijama mojim.

Zdrav i prav ja se stavljam na čelo ekipe koja dvadeset i pet godina vodi kolonu zdravih i normalnih Sanjana u radne i političke pobjede.

Svakom mome sugrađaninu preporučujem da svoje zdravlje  traži u zdravoj ishrani sa polja naše „Zlatne doline“, u domaćim proizvodima (Sana – milk, Agri – san, Terra – Sana, mesnica – Šehovka, Api – med i sličnih proizvoda od meda koji nije flasifikat)…

Posebno što vam želim preporučiti dragi Sanjani i Krajišnici je terapija tjelovježbe i konzumacije sunčevih zraka na našoj Banji – Ilidži, koja je smještena u školjci prirodnog ambijenta i čija je voda jedna od najljekovitijih.

Svakodnevni boravak, plivanje, tjelovježba i meditacija u prirodi mi je omogućila da se približavam težini kvintala kojeg sam nekad dizao. Da ne pričam o energiji koju akumuliram da se još jednom dostojanstveno izborimo da i naredne 4 godine vladaju ovim gradom oni koji „brinu“ o gradu i njegovim stanovnicima a ne o političkim konkurentima, hoće li ili neće preživjeti?

Zbog toga mi poštovane Sanjanke i Sanjani ne zamjerite što vam i vlastito tijelo izlažem kao dokaz neprijateljima da sam živ, da se oporavljam, da sam istina izgubio sedam kila, ali ću vratiti deset u mišićno tkivo i energiju ljubavi prema gradu koji nam je zajednički dom, koji nas je rodio, odgajao, u čijim smo bezgraničnim ljepotama uživali i rasli…

Zbog toga budimo uz svoj grad, pa i svoje sugrađane, posebno one koji su bolesni, pa i one koji nas napadaju, pokažimo svoje dostojanstvo i u njihovoj svakodnevnoj mržnji.

Njih će kazna Stvoritelja sustići sredinom novembra, a vas molim – moje fanove i prijatelje da ispod ovog moga bloga vašim lajkom potvrdite da pripadate onim ljudima koji se solidariziraju sa svojim bolesnim sugrađanima, a ne onima koji bližnjima prizivaju ahiret.

Što god mi mislili i radili On je Jedini kadar, On uzima i daje. Hvala Mu što mi je dao snagu da sve svoje neprijatelje pobijedim i dao mi šansu da se borim („BORI SE ROBE“)…

A nikad se umoriti neću…

P.S. II Dragi moji fanovi, odlučio sam se na javnu ispriku mome ahiret – propagandisti Muji Šerinom. Atribuirao sam ga praznoglavnim, što je bilo potpuno nepotrebno jer on to i sam dokazuje sa onim što piše i čini, pa je suvišno da ja to radim. Ali bi se i Mujo svakako trebao kao budući vijećnik građanski – pristojnije ponašati.

To je i bio razlog da sam se odlučio u narednom blogu posvetiti njemu i babi mu Šeri…

Sad su oni na političkoj sceni, jedan kandidat za vijećničku poziciju (Mujo), a drugi za savjetničku (Šero) u Kadirićevom kabinetu. Navodno je i novo odijelo kupio za načelničku inauguraciju.

U svakom slučaju mi je drago da su u prilici da testiraju svoj politički i društveni rejting.

Želim im od srca uspjeh…

Dragi moji čitaoci, da vam dragi Allah podari čitalačke razboritosti da ne čitate moje naredne kolumne… Gluho bilo na kvadrat…

 

Nastavlja se češće nego ikad…

 

Dodajte komentar