Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Lukašenko iz našeg sokaka II

Autor:

Moj susret sa „Tičetom“ (ribočuvarom) na Sani podalje od ušća Dabra nije bio prvi. I u prošloj godini sam se s njim sretao na Sani. Kupio sam od njega tada nekoliko dnevnih ribolovnih dozvola. Godišnje otprilike u ribolov iziđem desetak ribolovnih dana, a u izbornim godinama i manje. Međutim, puno je veći broj dana koje provodim kraj naših rijeka a da uopće ne lovim. 

Krajem sedmog mjeseca su mi svakodnevno dolazile informacije da se na različitim lokacijama naših rijeka zapaža riba koja je uginula ili pluta rijekom pred samim uginućem.

Posebno me zabrinula informacija od mladića koji se vozao čamcem od Roginovca do ade ispod ušća Dabra i činjenica da je u tom dijelu uočio uginule ribe iz roda salmonida. 

Tokom prošlog ljeta sam znao obići i meni drage ribolovne destinacije u Sokolovu pa sve do ušća Kozice. I od grupe banjalučkih kampera na Maričića brani sam saznao da svakodnevno uočavaju uginule primjerke riba, a najčešće lipljena. Istu su mi ovu spoznaju prenijeli i ribolovci u kampu kod Dvije vrbe (Hamo, Edo, Bucko i dr.).

Sve je to bio razlog da sam počeo kontaktirati ribare bliske pojedincima iz rukovodstva ribolovnog društva, da provjere kada će i zašto već nije proglašena zabrana ribolova?

U prijeratno vrijeme, kada bi ljeta bila ekstremno topla i kada bi temperatura vode  porasla do razine manjka kisika, automatski bi se donosila odluka o zabrani ribolova. Zabrana se znala uvoditi i u okolnostima pada visine vode (vodostaja). Oba ova parametra su u prošlom ljetu dostigla ekstremne i u istoriji nikad zabilježene brojke. 

Svi su se stariji ribari pitali – otkud da sve to iz rukovodstva društva ignoriraju?

Ja upravo na tragu informacije o uginulim ribama ispod Roginovca, odlučujem se na vožnju kanuom i šetnju obalama Sane i Dabra da se uvjerim u razmjere stradanja ribljeg fonda. 

Jedan od tih dana moga obilaska sam sreo dvojicu ribarskih aktivista koji su po nalogu rukovodstva društva sjekli vrbe uz obale Dabra i Sane. I inače me nervira bilo kakva intervencija i devastacija uz rijeke, a ova me baš šokirala. Uglavnom je sve na ušću posječeno a jedan od ovih vrlih sjekača se spustio obalom ispod ušća i redom sjekao vrbe.

Sječa je otpočela uz Sanu ispod ušća Dabra i do puta. Drvosjekači očito imaju namjeru do kraja uništiti nedirnuti prirodni ambijent uz Sanu…

Prišao sam mu i pitao – šta to rade? Odgovorio mi je da je dobio „nalog“ da to urade i da moraju očistiti stazu uz Sanu ispod ušća. Valjda da se lakše može eksploatirati mladica.

Izvadili su muzejski stub sa ušća, pokosili vodenu travu i sad je još preostalo da očiste vrbe i vegetaciju uz obalu.

Nisam htio zaoštravati prepirku nego se odlučim objasniti da gdje se god posiječe raslinje uz rijeku da tu više nema ribe, da riba voli hlad krošnji nad rijekom, da se krije u obalnim žilama i da se čini ogromna šteta… Molio sam, kumio, preklinjao da stanu… 

Ovaj drugi ipak nešto razumniji se složio sa mojim zapažanjem i čvrsto mi obećao da će zaustaviti daljnju sječu. Kasnije sam saznao da su Nijaz i Tiče napravili plan sječe i da će u slijedećoj fazi biti napravljena staza. A navodno su se ribari sa Pala bunili da im noću smetaju grane i da ne mogu bezbrižno mladici zabacivati, mladici koja na ušće dolazi da predahne zbog nedostatka kisika. 

Upravo sam i taj dan susreta sa ribočuvarom Tičetom na samom dnu vode uspio uslikati dvije mrtve ribe. Sreća pa ih nisam izvadio jer bi mi to bilo pripisano kao još jedan prekršaj. „Bez dozvole“, „u zabrani“, plus još ulovljeni primjerci ribe. 

Možda bi morsku „SIPU“ – na mene zvali…

Uglavnom, moj razgovor sa sokolom – Tičetom je završio njegovim imperativnim nalogom: „Da se danas do podne“ moram javiti u društvo inače ću „završiti na BHT1 – televiziji“… Nikad nisam čuo za ovu prekršajnu mjeru, Tiče je baš kazneno inovativan…

Prigovorio mi je i što se miješam oko gole sječe na ušću, da sam „bezobrazan“ i da oni mogu raditi motorkama šta hoće na vodi. Uglavnom se doimao ohrabren i odlučan. Svakako mi je čudno izgledao… 

Pitao sam se da li mu je instrukciju za ovakvo ponašanje dao Nijaz ili Nirzad?

Sjetim se ovdje dobrog ribočuvara Stole koji nas je kao dječake znao zaticati u nelegalnom ribolovu na Blihi, pa nas ni približno galamio i progonio nije. Nego je prijateljski komunicirao i educirao. A Tiče meni garantira da ću završiti na najvišem državnom mediju, a ja završio na sana-info… Baš nisko…

Pitao sam ga i za dnevne dozvole, na što mi je odgovorio da ih više ne mogu od njega dobiti i kupiti… Prošle godine sam mogao bez problema za pare kupiti dnevnu dozvolu a ove ne mogu. I preko zajedničkog prijatelja Ruske sam pokušao doći do dnevnih dozvola. I Rusko mi je odgovorio da ja ne mogu kupiti dozvole, „zabranio Nijaz“…

Uglavnom Tičeta nisam mogao prepoznati, znamo se od ratne ’92, dobri bili, znao sam ga „počastiti“ uz kupnju dnevnih dozvola, znao sam i njemu i sebi plaćati gužve sudžuka, onako prijateljski, a sad odjednom toliko neprijateljstvo.

Kasnije su mi iz rukovodstva društva objasnili da on (Tiče) isključivo provodi Nijazove naloge, što mi je u konačnici i Predsjednik ribolovnog društva potvrdio u telefonskom razgovoru. Slažem se s Predsjednikom društva da su „Sana“ i njene obale devastirane i da svi zajednički moramo sve uraditi da ih sačuvamo u prirodnom obliku…

A šta je zapravo razlog moga progona na vodi? Šta je to zasmetalo smijenjenom ministru, propalom načelničkom kandidatu, nadzorniku naših voda, nesuđenom direktoru komunalnog i čelniku radne grupe za izbor lokacije deponije u Kijevu – Nijazu Kadiriću?

Najviše mu je zasmetala činjenica da sam se ja počeo interesirati o stanju u ribarskom društvu, da sam zamjerio što se politika uvukla u društvo do mjere da je jedno od najvećih sanskih udruženja pretvoreno u NES – političku ispostavu. Što mi je i Predsjednik udruženja potvrdio.

I još više je Nijaza iritirala činjenica da ja znam da je on naše rijeke već „privatizirao“. Da se tako ponaša. I da ono što nije uspio u Ključu realizira kod nas na Sani… Da je Dabar već ponudio dvojici koncesionara koji su me pitali za mišljenje. Da na Sani već funkcionira kao privatni koncesionar, da je uveden „noćni izlov“ koji je strogo zabranjen Zakonom o slatkovodnom ribarstvu (čl.46).

U svim prijeratnim ribolovnim društvima ovaj član zakona je bio posebno izdvojen i unešen u ribolovne dozvole kao dodatno upozorenje ribolovcima.

Zna Nijaz da ja znam kako se dijeli na crno dio zarađenog novca o kome Upravni odbor društva ništa ne zna, o čemu Skupština društva ništa ne zna niti se saziva.

Da uopće nije održana redovna prošlogodišnja decembarska skupština.

Da nemaju Odluku skupštine o proglašenju bilo kakvih revira.

Da ne vode nikakav katastar dnevnog i mjesečnog izlova, da nije donešen godišnji plan, u skladu sa ribolovnom osnovom. 

Zna Nijaz veoma dobro da ja to prećutati neću, zbog čega se i odlučuje mene proglasiti „nelegalnim“ ribolovcem „bez dozvole“.

Zna on veoma dobro da ja to sve znam i da ću kao zastupnik u Parlamentu F BiH pokrenuti pitanje nezakonitog rada u našem ribolovnom društvu.

Naravno, poštovani čitaoci na sve me ovo nije opredijelilo saznanje kako je Nijaz „kapo“ ribarskog udruženja, nego činjenica da naše ribarsko društvo prstom maknulo nije zbog činjenice da se proteklo ljeto desio najveći zabilježeni pomor i doslovni genocid nad sanskom ribom.

I to je razlog da sam vam odlučio pisati i da ću vam u narednom nastavku donijeti dokaze o „mrtvim“ salmonidnim sanskim ljepoticama.

Koje sam svakodnevno bilježio na riječnim tokovima, dok je naš Nijaz dijelio tal na crno od nelegalnog izlova…

Sram ih bilo…

            Nastavlja se u četvrtak…

Dodajte komentar