Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Lukašenko iz našeg sokaka III

Autor:

Nije moj zadnji boravak na Sani bio dan kad sam susreo NES – ribočuvara Tičeta, niti dan kad sam se sreo sa drvosječama na ušću Dabra. I prije i poslije desetak dana bio sam uz ove naše rijeke. A osim Dabra, Sane i na Sanici.

Kamper koji je boravio sa porodicom na adi iznad kopa – „Krečane“ me je obavijestio u kasnim večernjim satima (petak 13.08.) kako je ispod ušća Dabra zapazio nekoliko plutajućih primjeraka krupnijih riba, za koje nije bio siguran da li su još uopće žive?

U rano subotnje jutro odlučujem sa prijateljom Džaferom posjetiti ovaj lokalitet. Na samom prelazu do iznad kopa zapažamo veću nepomičnu ribu. Prilazimo joj ćutke, pomalo nervozni i jedan i drugi.

Džafer joj prilazi sa lijeve strane, čisti oko nje granje koje ju je zaustavilo, nadamo se da je još živa. Ali ipak kasno… Bila je već mrtva. Prilazi nam i momak koji nam je sinoć javio. Priča nam kako je proteklih dana zapazio nekoliko sličnih ovoj, ali su bile manje i voda ih je odnijela nizvodno. Pažljivo je izvlačimo na obalu. Tek na obali vidimo da je kapitalne veličine (preko 1,20 m), uglavnom se nije počela raspadati. Pakujemo je u najlon vrećice…

Momak nam govori kako misli da je jučer slična zapela kod naplavaka iznad male ade. Odlučujemo se i po nju otići. Štuka, u čijim smo čeljustima i mali mamac našli… Preko 3 kg je…

Džafer ništa ne govori, ćuti, sjeda na kamen uz Sanu, sagnuo glavu. Nije ni meni sve ovo bilo ugodno gledati. On saginje glavu, kašlje i očito prikriva suze. Tješim ga kako će to sve biti dobro,a i samog me nelagoda obuzima. Razmišljam i gledam Džafera…

Gledam Džafera, prvog poslijeratnog Predsjednika ribolovnog društva, ribara u sedmoj životnoj deceniji, ribara koji je po uspješnosti ulova kapitalaca među prvima, gledam ga kako sagnute rukama pokrivene glave ćuti…

Nisam znao da čovjek zbog ribe tako tugovati može ali sam se uvjerio. Gledao sam ga kad ulovi mladicu pa je poljubi i u vodu vrati, ili kad ulovi lipena – pa i njega ljubi i miluje pa ga pusti, uz izgovor da „naš lipen miriše ljepše od najboljeg francuskog parfema“…

Valjda, takav Džafer i može nad mrtvom ribom zaplakati…

Zahvaljujem se našem dojavljivaču i molim da mi da svoje podatke u slučaju da se bude vršila kakva provjera oko ovih riba. Nije imao ništa protiv. Pakujemo mrtve ribe u najlonske vrećice i vozimo se nazad. Šutimo i jedan i drugi.

Razmišljam o njegovom ocu Smailu Ceriću koji je jedan od osnivača Udruženja sportskih ribolovaca „Sana“. Rahmetli je Smail sa Vehidom Alihodžićem, Petrom Brajićem – Pepom, sa Sulejmanom Biščevićem – Memkom, Himzom Ćekićem, Viktorom Komljenovićem, Ahmedom Ibrišagićem, Hamdijom Hadžiahmetovićem i mnogim drugim pionirima ribarstva na Sani pokrenuo ribarsko udruženje koje je znalo gospodariti vodama.

Svi su oni bili ribari i pasionirani fanovi naših rijeka. A danas je najveći paradoks činjenica da su novo ribolovno društvo osnovali pojedinci od kojih doslovno ni jedan nije ribar.

Dokaz tome najbolje svjedoči činjenica tajnog sastanka na „Čavkunoviću“, sastanka koji je prethodio osnivanju novog ribolovnog društva. Na ovom sastanku su o budućnosti ribolovnog društva strategiju kreirali Nijaz Kadirić, Jasmin Mujačić, Muhamed Zekotić, Arnel Terzić i Amir Zukić – Blićko.

Nikoga od njih kao ribare ne poznajem, a rijetko sam ih uopće viđao kraj Sane, osim Jasmina kad sa društvom kocka uz sanske vrbake u radno vrijeme.

Moram ovdje istaknuti, zbog „istine“ koju naš kapetan mornaričke bojne – korvete Muhamed forsira, da i Arnel ima iskustva na vodi. Naime, znao je desetak minuta provesti u lađi na Kostelskom buku gdje je ručao na Šerin, Hozanov ili Nijazov račun, navraćajući u pauzama davanja lažnih iskaza protiv mene u prostorijama „nevinog“ Muje – MUP-a. 

Uglavnom, Nijaz je od njih tražio da ga podrže da se novo ribolovno društvo „registrira pod doo Apimed“. Jasmin je bio oduševljen ovom originalnom Nijazovom idejom, ali ih je suprotnim stavom iznenadio Zekotić. 

On je otvoreno zapitao Nijaza: „Jel’ malo ministre?“ Aludirajući Nijazovu grabežljivost.

Arnel i Amir se nisu izjašnjavali, oportuno su ćutali jer su čekali profesionalni angažman u „šumama“, pa se nisu htjeli ministru Kadiriću zamjerati.

Ova činjenica je Zakotića opredijelila da od afirmacije slatkovodne pređe na slanu – morsku vodu. On je danas već blizu činu kapetana zadarske kapetanije… SKIPPER – MEN…

To su ti idejni tvorci novoosnovanog ribolovnog društva „9 rijeka“ sa „Čavkunovića“…

Dogovaram se sa Džaferom da svaki dan u jutarnjim satima obiđemo vode. Tako je i bilo. Naredni izlazak činimo uz pomoć kanua. Ukupno smo četiri uginule mladice taj dan zapazili. FOX – naočale sa posebnom optičkom mogućnošću mi pomažu da bez problema i na najvećoj dubini pregledam dno. Neke su već bile u prilično poodmaklom vremenu nakon uginuća zbog čega ih nismo htjeli ni vaditi sa dna vode.

Veći šok od pomora na Sani zapažamo na Dabru. Prvi smo dan na Dabru otišli do mosta ispod kojeg smo uočili mrtvu potočnu pastrmku u prilično raspadajućem stanju. 

Bili smo svjesni činjenice da ako riba zbog nedostatka kisika umire na Dabru, šta je tek onda sa drugim rijekama koje su puno toplije od Dabra? U povratku niz Dabar smo se zaustavili kod Topola na odmorištu gdje smo zatekli Amira Šadića i Edu Hodžića – policajca. 

Podijelili smo s njima saznanje o stradanju ribe i neophodnosti da se nešto poduzme. Amira sam na kraju molio da preuzme obavezu da uradimo branu u gornjem toku Dabra koja je provaljena i zbog koje je ribolovni fond u gornjem toku ugrožen. Ja sam obećao da ću osigurati financijska sredstva. Svi smo se složili da na zaštiti Dabra svi zajedno moramo više poraditi.

Rano jutro – sutradan sam sa Džaferom nastavio kanu – obilazak Dabra. Šok nas je dočekao ispod samog Mosta. Dva kapitalca – lipena su plutala površinom vode. Jedan od njih je pokazivao znakove života.

Živog lipena smo pokušali prenijeti u branu iznad mosta, gurajući ga prema dubini ali je očito bilo kasno… Vidio sam da se Džafer počeo znojiti i mahati glavom. Možda i veći šok od nekad „mirisnog“ a sad umirućeg lipena je bila slika devastirane brane iznad mosta.

A upravo sam kraj ove brane volio sjediti, pratiti huk moćnog Dabra i pratiti ribolovce koji su na samoj brani lovili pjegasto – crvene potočare. Pratio sam ribolovca na lijevoj obali, na samim „ustima“ brane kako vadi manju dabarsku štuku. 

Istovremeno je ispred mene, na desnoj strani Dabra i samoj brani mlađi ribar imao uspješan ulov i uspješno izvlačenje manje pastrmke – potočare. Naravno, obojica su ribara ulovljene dabarske ljepotice vratili nazad u vodu.

Kome je uopće na pamet palo da devastira i razbije branu koju smo prije desetak godina izgradili, upravo sa namjerom da se poveća količina vode iznad, te na taj način uz veću količinu vode omogući sigurnost ribljem fondu. Sjećam se da smo konsultirali stručnjake kad smo je gradili, da smo kamen i glinu sa kopa – krečane dovozili, da smo geometre zvali da nam odrede kote kako voda ne bi most i prostor ispod brane ugrožavala. 

Pa kad je brana dobila potpuno prirodan oblik, kad ju je prekrilo raslinje i vodena trava, arhitektonski stručnjaci Nijaz i Tiče se fate mašina – razbiju je, devastiraju i tako razorenu ostave na sramotu svih nas.

Naravno, ugrožavajući i živote riba iznad brane gdje je danas prosječni vodostaj pao najmanje pola metra i gdje je mogući nedostatak kisika ugrozio živote riba.

Pa mi onda krenemo iznad razvaljene brane do prvog malog vodenog otočića. Dabar pun nekakve mahovine, stare prezrele trave sa dna, čudno taman, topliji nego inače… Uz sami rub čamca s lijeve strane zapažamo neobičan prizor. Ribe okrenute na glavu. Zaključujemo da se borila, da ju je nešto izbacilo na površinu i nije se uspjela u vodu vratiti. Pakujemo je u najlon vrećicu.

U Dabru već dugo obitava omanje jato krupnijih plotica. U hladnom zimskom periodu sam znao rijetko takvu uloviti uz krupnijeg klena. Al’ je ova baš krupna, vjerovatno i preko dvije kile. Nastavljamo dalje uz Dabar zagledajući se kroz providnu vodu…

Nekoliko manjih štuka iz plićaka se zavraćaju u dubinu, jednu od njih nalazimo uz samu obalu ispod raslinja (repuha i trave). Ispod 1 kg je…

Najtužniji prizor nas očekuje ispod Stojine vrbe. Neobična pastrmka – potočara, vretenasta i duža nego obična riječna pastrmka. Rijetki se takvi primjerci ulove. Preko 2 kg…

Prišli smo joj i kad sam je pokušao uzeti, Džafer me zamolio da je takvu ostavimo, objašnjava mi kako se eto ona i u „smrti stopila sa prirodom“. Vidim da mu je teško, moli me da se vratimo, da više ništa ne pregledamo i ne istražujemo. 

Tako je i bilo. Vidio sam ogromnu tugu u njegovim očima. Naša nemoć da bilo šta promijenimo nas je opredijelila da zaustavimo ove tužne uviđajne izlete…

Poštovani čitaoci, bio bih nekorektan kada bi bilo koga pojedinačno optuživao zbog uginuća velikog broja riba na našim vodama. Možda i najvećeg u našoj ribolovnoj tradiciji.

Međutim, za mene je nepojmljivo da se rukovodstvo ribolovnog društva nije opredijelilo za potpunu zabranu ribolova u okolnostima kad su se (pogotovo salmonidne vrste) borile za puko preživljavanje. U tim su okolnostima oni pojačali izlov uz dozvolu i noćnog ribolova, jer donosi zaradu.

Sjećam se prijeratnog Predsjednika društva (Đuro Mirković) koji bi u sličnim okolnostima sa profesionalnim sekretarom društva (Vahidom Džafićem), osim zabrane bilo kakvog izlova organizirali obilazak i nadzor rijeka. A svaka ona riba koja bi bila uočena da se plutajući bori za život, bila bi u drvenim bačvama ili limenim banjama na konjskim zapregama (kasnije i traktorima) prebacivana u više dijelove rijeka sa brzacima i više kisika. 

Da zaključimo… Naravno, nije ovdje problem što je ribočuvar NES – ovac, nije problem ni što je sekretar ribolovnog društva (Nirzad Karamujić) također NES – ovac i vijećnik ispred te ekocidne stranke, ali jeste problem što unutar ovog ekološko – sportskog udruženja provode NES – politiku i politiku ličnih interesa. Sve mi je to priznao i aktualni Predsjednik društva…

Samo ukidanje starog ribolovnog društva koje egzistira od 1959. te formiranje novog koje radi na principima društva jednog lica (Nijaz Kadirić), je jasan dokaz da ih ne zanima tradicija, pravila, uređenje i čuvanje rijeka i riba, nego ih zanima novac. 

Ako bi iz današnje perspektive analizirali ovu dilemu oko statusa društva, jasno je da je Nijaz uspio najstarije ribolovno društvo ipak podvesti pod jurisdikciju APIMED-a, kako je bilo i zamišljeno prvobitno na „Čavkunoviću“ uz podršku Jasmina Mujačića…

Tužnu priču o našim prelijepim rijekama završavam sa namjerom da dovoljno osviješćeni povedemo brigu o našim vodama i njihovim autohtonim ribljim vrstama, o njihovim devastiranim obalama i o činjenici da bi ih približno trebali u naslijeđe ostaviti onakvo kakvo je nama Džaferovog oca društvo ostavilo. 

Svaki drugi pristup će biti naša istorijska sramota…

P.S. Poštovani čitaoci, ovaj sam mini kritičko – ekološki ciklus ispisao zbog činjenice da su me ni krivog ni dužnog prozvali za nešto što je potpuna neistina. Naravno, pisao sam i zbog činjenice da sam istinski dirnut, rekao bih i povrijeđen onim što se na našim rijekama dešava.

Ispisao sam osvrt na naše rijeke, ne sa namjerom da ubjeđujem ili namećem stav o bilo čemu i bilo kome. Jednostavno mi je namjera da i druge potaknem na kritičko razmišljanje, pa i one koji se ne slažu sa mnom.

Kolektivno mišljenje ako želi biti demokratsko mora biti otvoreno za druga i različita mišljenja, mišljenja koja su promjenjiva i podložna stalnoj raspravi…

Samo je pitanje mogu li neki od njih uopće misliti zaslijepljeni željom za materijalnom koristi? 

Poštovani čitaoci, moje novo ciklusno obraćanje očekujte krajem idućeg mjeseca, ako me naši ekocidni praznoglavci ne izazovu i ranije…

Sretan vam 10. oktobar!

Dodajte komentar