Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Nagodba…

Autor:

Princip nagodbe o priznanju krivice i o kazni u našem pravosudnom sistemu već dugo je na snazi… Niko do danas nije analizirao stvarne efekte nagodbe sa okrivljenicima. Niko nije analizirao zašto tužilaštvo nekima nudi nagodbu, a neke progoni do konačne presude… Osnovni smisao nagodbi bi bio da se sudski proces skrati uz priznanje krivičnog djela i umanjenje kazne.

Sporazumi (nagodbe) pravljeni u slučaju Unsko – sanskih šuma nisu imali za cilj nikakvo ubrzanje, nikakvo edukativno sankcionisanje djela, nego je motiv tužilaštva bio da osmisli nagodbu kojom bi povlašteni u procesu nagodbe imali obavezu tovariti i lagati na druge ključne aktere ovog montiranog predmeta. Dakle, svjedoci uživaoci nagodbe su zapravo bili lažni svjedoci – pokajnici, a u suštini izdajnici u korist snaženja argumenata protiv onih kojima je projecirana političkomontirana presuda… Na samom početku otpočinjanja istražnog procesa prvobitna Naredba o istrazi je sadržavala imena dvojice Sanjana i dvojice Bišćana.

 

Iz današnje perspektive je jasno da je Tužilaštvo postiglo nagodbu sa dvojicom Bišćana, da budu u istrazi glavni oslonac dokazivanja inkriminacije dvojice lica iz doline Sane (Muslimović, Karić)… A jedini protiv kojih su u samom startu predmeta imali materijalne dokaze za kriminal, utaju poreza su upravo ova dva Bišćana… Jedan je (Almir Ćirić) bio menadžer firme koja je državi, radnicima i US – šumama ostala dužna oko 500 000 KM, a drugi je (Hajro Pehlivanović) uzimao novac od pilanara za održavanje svojih ljubavnih veza…

Pad rejtinga i digniteta težine cijelog ovog montiranog predmeta krenuo je onog trenutka kada su počele curiti informacije o istrazi… Kada su se i sami protagonisti (istražitelji) i svjedoci počeli od ovog predmeta ograđivati…

Nije strano u arhivama istražnih predmeta da se svjedoci ucjenjuju vlastitim prestupima i greškama, ali da se svjedoci tokom ispitivanja opijaju i da se uz značajne doze meze i pića od njih uzimaju izjave, to je ipak previše. To je po meni najveća pljuska pravosuđu USK-a, ma kako se predmet u „šumama“ završio… To je pljuska Pravosuđu cijele BiH…

Zbog toga su najveći udarac zagovornici održivosti optužbe doživjeli otpočinjanjem sudskih parnica na kojima su izlagali svjedoci optužbe… Upravo su se ova svjedočenja pretvorila u obranu optuženika i tek su tada shvatili i u sudskom vijeću da je riječ o politički montiranom predmetu…

Naše se pravosuđe ponaša autistički. Svoju poziciju drži nedodirljivom („nezavisnom“). Svaki oblik kritike oni smatraju napadom na njihovu zagarantiranu neovisnost i položajni integritet… Iza ovako koncipirane demagoške kulise zapravo stoji politička i uopće društvena arbitraža i selekcija. Oni zapravo svojim pravom doslovnog „pravljenja“ predmeta diskreditiraju i u konačnici eliminiraju poštene i moralne pojedince sa društveno političke scene. Amidžićka je i sadašnjeg premijera Rošića pokušala upregnuti u svoj pravosudno – politički kadrovski diktat – pa posustala, ali tek kad je dobila po prstima…

Dakle, nije ključno načelo stabilnosti pravosuđa njegova „neovisnost“… Ona se podrazumijeva. Ključno načelo poštenog pravosuđa je nepristrasnost. Svaki sudac i tužilac o tome mora voditi računa… I to je ono što najviše opterećuje rad pravosudnih djelatnika na USK-a…

Ne(ovisno) pravosuđe?

Pročitao sam nedavno tekst jednog uglednog pravnog i pravosudnog analitičara koji ogorčenost građana radom pravosuđa pravda čistkom koja je u pravosuđu napravljena nakon rata. Čistke u sudstvu su napravljene nad kadrovima sa tobožnjim pedigreom komunizma.

Najveći broj ovih odbačenih kadrova završio je sa nepromijenjenim statusom vezanosti sa pravosuđem ali sad iz druge pozicije… Pozicije  advokatskog (odvjetničkog) angažmana, a kasnije i javno – bilježničkog…

U pravosuđu su dovedeni ljudi sa novim diplomama, educirani novim programima i veoma skromnim iskustvom u pravosuđu… Ni reforme u pravosuđu nisu dale očekivane rezultate, a nekoliko ih je poslije rata realizirano. Najveći problem u pravosuđu je nepostojanje izbornosti i nepostojanje instituta kontrole rada tužioca i sudija izvana…

Nejasni su i principi opoziva sudija i tužioca, te način utvrđivanja njihove individualne odgovornosti… A kad se i odlučite žaliti protiv njih onda ta žalba opet ide njima protiv njih… Zbog svega toga se mora ukinuti doživotni institut imenovanja dužnosnika u pravosuđu i uspostaviti postupak njihovog reizbora. Oni su zapravo jedino javno zanimanje koje je lišeno javnog vrednovanja njihovih rezultata rada. Praktično su oni jedino zanimanje i javne funkcije u kojima se zbog lošeg rada ne snose posljedice. U svim ostalim javnim zanimanjima veoma lako se dobivaju uputnice za Zavod za zapošljavanje ili se vrate na radno mjesto gdje su bili prije imenovanja na izabranu funkciju.

Primjera radi, cijena koštanja istrage i suđenja predmeta u šumama davno je prošla iznos od dva miliona KM. Vjerojatno će ovaj predmet budžet države i kantona koštati i preko pet miliona KM, a da uopće ni opravdan bio nije, osim političke potrebe u pozadini… I to od strane onih koji su budžet kantona već oštetili za preko pedeset miliona… I za sve to, vjerojatno niko odgovarati neće…

Ipak, ne može se ovdje generalizirati o radu sudija i tužioca pa tvrditi kako su svi skloni zloupotrebama u radu. Veliki broj ih poznajem, a nekima sam i surađivao… Veliki broj ih je poštenih i odanih principima morala i zakona. Neki su čak izloženi različitim vrstama pritiska i ucjena zbog činjenica da žele raditi pošteno i po zakonu. Nažalost, nisu vidljivi, tihi su jer dominiraju ovi drugi… Političke ispostave i montažeri predmeta po političkom diktatu.

Upravo zbog takvih tužioca i padaju optužnice na našim sudovima… Samo u posljednje dvije godine naše Kantonalno tužilaštvo sukcesivno oko dvadeset optužnica na sudu nije uspjelo odbraniti… Što zapravo znači da je riječ o manjkavoj istrazi o lošim optužnicama, i konačno o lošim tužiocima…

Međutim, kad god bi SDP preuzeo vlast, prvo što su radili je stavljanje pravosuđa pod kontrolu. Iz pravosuđa su progonili sve one koji su bilo kakve veze imali sa ljudima i ideologijama koje su suprotstavljene SDP-u… Uvjeti koje su postavljali pred svoje novoimenovane kadrove bili su da se zaštite kadrovi SDP-a, a da se svi drugi progone.

To je pravosuđe u BiH od turske monarhije (pravosudnih kadiluka) do danas dovelo na najniže grane. Suđenja i istrage za neiskusne sudije i tužioce postaje mora i patnja. Na drugoj strani protiv sebe imaju advokate sa decenijskim iskustvom rada u pravosuđu. To i jeste jedan od razloga da svi predmeti koji se vode zbog zloupotreba i korupcije završavaju oslobađajućom presudom. Veoma se često i procesne greške pretvaraju u oslobađajuće presude. Ove činjenice priznaju i najveći pravosudni autoriteti trenutno na funkcijama.

Svu svoju nesposobnost i neuspjehe oni kompenziraju vješto javnosti serviranom statistikom o „nevjerovatnom napretku“ i učincima realizacije broja predmeta… A riječ je uglavnom o komunalnim sudskim parnicama.

Javno kritizirati rad pravosuđa nije u kategoriji ozbiljnosti javne kritike ako ne kritiziramo i advokate kao neizostavni dio pravosudnog sistema. Odnos sudaca, tužioca i advokata itekako može doprinijeti lošem stanju u pravosuđu… Cijenim advokate koji su u kontinuiranom sukobu sa sudijama i tužiocima, to je zapravo najbolji znak kako takvi advokati ne vode u sudskim predmetima „politiku nezamjeranja“, nego se rukovode načelima prava i iskrene borbe za „pravnu stvar“ svojih klijenata…

Sjećam se samog početka istrage u šumama, Muslimovićevog hapšenja i medijske hajke, kad su advokati bili suzdržani i dovodili i sami u „sumnju“ svoje štićenike. Nakon što su ozbiljnije analizirali sve istražne materijale i dokaze malo su se korigirali. A kad je počeo proces suđenja i kad su svjedoci počeli mijenjati mišljenja i izjave, shvatili su da je riječ o montiranom predmetu o čemu sam govorio od početka. Danas su neki od njih i radikalniji zagovornici moje prvobitne teze o politički montiranom predmetu i krivične odgovornosti Fadile i suca Fikreta.

Nakon advokata i suci u Vijeću suda koji predsjedavaju, počeli su shvatati suštinu ovog političko – montiranog predmeta… Konačno, presude se donose na osnovu dokaza, a ne na osnovu priča kako ih je projecirala glavna tužiteljica Fadila Amidžić. Na kraju, svjesne su sudije da kakvu god presudu donijeli postoji i drugostepena sudska instanca. A u konačnici i Vrhovni sud, koji je i na samom početku ukazao da u ovom predmetu nikakvih ozbiljnih dokaza nema, niti je bilo ikakve potrebe da se Muslimović zadržava u pritvoru (presuda Vrhovnog suda br. 010 K 008390 14 Kž6, od 05.11.2014. godine).

Da ne pišem o neozbiljnim svjedocima koji su i najslabija karika u ovom procesu. Mogu samo pretpostaviti kako će biti smiješno pred sudom kad se budu puštali tonski zapisi Hajre Pehlivanovića i njegovih ljubavnica koje od njega traže novac svih valuta (marke, kune, eure), a on tvrdio da ih je dijelio s Muslimovićem… A za šest mjeseci praćenja, prisluškivanja i nadzora 24 sata nigdje nikakvog traga da Muslimović bilo šta traži niti očekuje od bilo koga… Ali je zato Hamdo ispunio sva Fadilina „očekivanja“… E ta će se „očekivanja“ uskoro pretvoriti u najveću i stvarnu „aferu svih afera“ na USK-a… Živi bili, pa vidjeli…

Dodajte komentar