Čovjek u vlastitoj svijesti upisuje i nekakvu emotivnu geografiju i toponime koje nikad ne može izbrisati. U kartografiji mojih sjećanja neizbrisivi su: Bliha, Sana, Dabar i Dabarska pećina, Zdena, Sanica i sve naše rijeke i rječice.
Moje je kompletno djetinjstvo vezano za rijeke, da budem iskren za jednu rijeku koja je proticala pored moje rodne kuće. Bliha se zove. Prvo sam u susretu s njom kao dijete imao doživljaj nelagode jer je najviše pamtim po strašnim poplavama. Kao trogodišnjaku izgledala mi je kao nešto ogromno, sa stalnim dječijim pogledom ka drugoj tada nedostižnoj obali. O njenom nadaleko poznatom vodopadu da i ne govorim.
Sanu sam upoznao kasnije kao dječak sa 6-7 godina kada smo kupili sijeno u Divičanima (polje preko puta Šehovaca i Trnove). Tad smo se ja i Sana upoznali i tad sam prema njoj stekao nekakvo poštovanje – najbliže strahopoštovanju.
Životna i egzistencijalna dvozavičajnost (u Zagrebu i na Sani) i spoznaja o nekoj rezervnoj varijanti boravka itekako je učvrstila ljubav prema rodnoj dolini. Dolina Sane je zapravo baština našeg kolektivnog identiteta. Otkrivati i čuvati ljepote rodnog grada zapravo je otkrivanje samoga sebe i svoga identiteta u svome porodičnom i rodnom zavičaju.
Grad nije neka imaginarna statična struktura, grad ima svoje stanovnike koji su korisnici javnog prostora. Tamo gdje ne postoji javni a zaštićeni prostor – tu nema ni grada. Grad i rijeka bi trebali živjeti zajedno, rijeka nije naša periferija ona je zapravo urbanistička cjelina sa gradom.
Zaneseni njenom ljepotom fotografi, ribari i izletnici provode neko vrijeme uz njene obale, pa je onda ostave samu na milost i nemilost ljudima bez duha i bez srca.
Naša je Sana devastirana – rekao bih ranjena, a ključno pitanje je danas hoćemo li biti njeni čuvari i njeno stanje popravljati ili ćemo pogodovati bespravnim gradnjama i bespravnim graditeljima?
Svi smo svjedoci divlje građevinske urbanizacije, betonizacije, šadrvanizacije, ogradizacije, stepenizacije, kafićizacije, terasizacije… Sve uz Sanu i sve nelegalno.
Osnovno pitanje i dilema danas je hoćemo li i želimo li da javni prostor – prostor naših prirodnih dragulja postane i ostane javni ili se nastavi realizirati kao stihija i skup privatnih interesa?
Svi bi mi trebali gledati na našu prirodu i ljepote kao ranjenu baštinu. Svi bi trebali biti svjesni naše prolaznosti, ali i naše odgovornosti da će nas generacije poslije nas pitati šta smo to mi uradili da i naša pokoljenja mogu uživati u nečemu što je sami Božji dar?
Postoje oni koji imaju novac i koji za sebe žele osigurati mjesto na kome mogu uživati u ljepotama prirode. I to je sasvim legalno ako ne ugrožavaju zakone koji propisuju zaštitu rijeka i njenih obala.
A postoje i oni koji imaju novac, pa se odlučuju upravo intervencijama u prirodi i obogatiti. Kupovali katastarske čestice uz rijeke pa su ih onda parcelizirali i prodajom zaradili i više puta od uloženog za kupnju.
Jasno je da u našoj nedavnoj prošlosti nije bilo političke volje da se borba protiv bespravne gradnje i odnosa prema našoj prirodi učini efikasnijom. Iz samo jednog razloga – zbog političara!? Da, nas političara…
Mi danas imamo zakone, imamo represivne organe, imamo nadležne inspekcije i samo je pitanje – imamo li volje i istinske želje da se sa ovim problemom ozbiljno suočimo?
Hoćemo li štititi rijeku čije su obale u periodu ljeta slične morskim rivijerama, prepune kupača, gostiju ili će se obala naše Sane pretvoriti u mjesta elite i bogatih, koji bez dozvola, bez prostornog planiranja – planiraju sebično samo za sebe?
Bespravni graditelji su bili uporni i grubo kršili sva pravila urbanizacije i građenja. Drugi su to nijemo gledali i tražili izgovor nečinjenja.
Ja nekako spadam u onu treću grupaciju, nešto sam činio, a to nešto je bilo nedovoljno.
Od 2004. do 2008. lokalna vlast je vodila beskompromisnu borbu protiv bespravne gradnje. Tada su se naše dvije partnerske stranke stavile na stranu bespravnih graditelja. I nakon te 2008. su nestali sa političke scene.
Građani su 2008. godine glasali, ne samo za SDA nego protiv bahatosti i devastacije naših rijeka i prirode u cjelini..
Drago mi je što danas postoji politički konsenzus svih stranaka u Općinskom vijeću da se bespravna gradnja mora zaustaviti.
Konačno, mi upravo danas odlučujemo o kraju, o prestanku zarobljavanja njenih obala. Mi danas odlučujemo – hoće li se nastaviti maćehinski odnos svih nas prema našoj drugoj majci Sani u koju se svi zaklinjemo?
U životu svakog grada, postoji vrijeme kad se grad mijenja i to je neminovno. Iako je ta mijena stalna, takve promjene moraju se provoditi u skladu sa urbanističkom strukom i planovima. A te promjene nikako ne smiju biti rezultat moći, novca ili politike.
Politika, ma koja bila mora imati razvojnu i urbanu prostornu strategiju, ona je najodgovornija za očuvanje ljepota prirode.
Možete mijenjati sisteme, države, pa i domovine. Sve su ovozemaljske domovine prolazne, međutim istinska domovina svakom čovjeku je mjesto gdje je srcu dom. A Sanjanima je Sana srcu dom.
Toponim koji je u srcu svih Sanjana nešto zajedničko je rijeka Sana. Zvati se Sanjaninom nije stvar geografije i rijeke nego srca i emocija za rijeku.
Živjeti sa jednim gradom, mijenjati njega – grad i sebe s njim uči nas poniznosti pred veličanstvom njegove i njene ljepote – Sane i njenih pritoka.
Prirodna baština ne pripada nama nego našim nasljednicima. Naši nasljednici upoznaju okolinu kroz virtualni i manje kroz stvarni svijet. Gledati nešto na fotografiji ili na zaslonu našeg laptopa nije isto što i doživjeti u prirodi.
Prirodne ljepote nesumnjivo imaju psihološki i terapijski učinak na naše zdravlje. To je i medicina dokazala. Sana na sve Sanjane ostavlja takav efekat.
Pitomost njenih polja, tužnih vrba čiji ogranci u vodu padaju i razlijevaju se u rijeci koja sve zaljubljenike u njenu ljepotu doslovno smješta u zagrljaj svoje neprevaziđene ljepote – ljepote Božice Sane.
Kada bi nam Sana mogla kazati davno učenom školskom brojalicom „Pliva patka preko Sav(n)e“, koju svi pamtimo iz pionirskih dana – poručila bi nam:
Pliva patka preko Sav(n)e nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše – NE VOLIM VAS VIŠE!
Grad i rijeka se vole i žive u neraskidivoj vezi. Ili se ne vole?
Grad i rijeka ne mogu živjeti u koegzistenciji jedno pored drugog.
Grad i rijeka moraju biti u jednoj dinamičnoj zajednici života.
Sana od nas traži da je volimo strpljivo i predano, jer ljubav joj je neuzvraćena.
Prijeratnih razglednica, ko ih se sjeća – malo ih je bilo bez Sane.
Poznajem cijeli jedan mikrokosmos ljudi – intelektualaca slikara, pjesnika i ljudi od pera koji u tragovima svoga i našeg postojanja zaneseni njenom ljepotom stvaraju umjetničko – glazbenu legendu o Sani.
KEMAL MONTENO je pjevao „Sarajevo ljubavi moja“!!!
Puno je pjesama napisano i opjevano s ljubavlju o rijeci Sani. Više od bilo koje druge rijeke bivše Jugoslavije. O tome sam govorio u mome obraćanju Vijeću na nedavno održanoj vanrednoj sjednici o zaštiti naših rijeka.
Koristim priliku da se zahvalim Predsjedavajućem vijeća g. Amaru Trožiću, koji me nije (poput Miokovića) prekidao…
Sve rijeke teku od izvora prema ušću, samo Sana teče prema vama…
Nastavlja se…
