Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

Od Sultana, Tita do Hozana i Masirače

Autor:

Pripadam generaciji koja je svoje najbolje godine trošila u periodu kriza, nestašica, ratova, recesije, promašene kapitalizacije (Markovićeve), promašene privatizacije, pljačke, nacionalnih i komunističko – liderskih svađa, ekonomske krize bivše Jugoslavije, nestašice osnovnih životnih namirnica, goriva, inflacija, raspad komunističke partije, raspad Juge, rat, zločini, postratna kriza, svjetska recesija, uglavnom je za moju generaciju kriza svakodnevna riječ i tema…

Taman kad je moja generacija devedesetih godina prošloga stoljeća trebala preuzeti dominantnu ulogu u poslovima države i društva, došlo je do zastoja i šoka rata… Ogroman teret rata i doslovnu fizičku žrtvu upravo je podnijela generacija rođena pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka…

Ne mogu ovdje tvrditi da su nešto bolje prošle i generacije prije, pa i one poslije, ali u suštini život predstavlja jednu veliku borbu – doslovno borbu za opstanak. Upravo se moja generacija borila za fizički opstanak.

Veliki broj mojih prijatelja, školskih poznanika iz moje generacije dijeli sa mnom mišljenje težine perioda života iza nas ali i dilemu šta to sutra ostavljamo u naslijeđe?

Ipak nije loše postaviti i suprotno pitanje šta su to nama u naslijeđe ostavili naši stari?

Prvo smo bili dio sultanata (Turskog), oko 500 godina, pa Napoleonovog doba, pa Austrougari, pa Stara Jugoslavija (SHS) – država Srba, Hrvata i Slovenaca u kojoj Bosne i Bošnjaka ni u tragovima bilo nije.

Pa komunistička Jugoslavija u kojoj je uglednih Bošnjaka najviše bilo u političkim kazamatima Stare Gradiške, Golog otoka i Foče… Rahmetli Alija i mladomuslimanska grupa posljednja je u nizu bosanskih i bošnjačkih paćenika…

Pa je onda došao rat i agresija sa genocidom kao najtežom posljedicom u pokušaju likvidacije i uništenja cijelog jednog naroda… Opet Bošnjaka…

Mladi danas ni približno nisu svjesni prirodne generacijske smjene i obaveza koje iz toga proizilaze… Neću dovesti u pitanje njihovu borbenost i opredijeljenost za bolje sutra, ali nekako cijenim da im rad i društveni angažman nije baš na prvom mjestu. Veoma su zainteresirani za mladalačke vizije, zahtjeve, za traženje kojekakvih prava, za zabavu, sport, muziku (svih vrsta), tulume i svašta nešto…

Još i od učeničke dobi stvara se atmosfera kako im je škola možda teška, program opširan, udžbenici komplicirani, školske torbe preteške. Sretnik je u mome vaktu bio onaj tko je uopće imao torbu ili imao od koga polovne knjige naslijediti…

Mladi su neki danas nekako kao u nekoj vrsti transa, promoviraju razočaranost, pasivnost, utopizam, sklonost često nepromišljenim rješenjima, bezgraničnoj mašti… Malo ih zanima naša povijest, a loše nije kad budućnost ne „obećava“ pogledati malo i u prošlost…

Sjećam se 70-tih godina kada su pred benzinskim pumpama stajale kolone auta koja su mogla u saobraćaju biti svaki drugi dan a gorivo su sipali u ograničenim količinama. Kad nije bilo hrane, mlijeka, kad niste uopće mogli kupiti dječju hranu, pelene, kad se i struja isključivala svaki drugi dan.

Sjeća se i komšija mi Ramiz vremena kad nisu svi imali pristup školi i kad je nadnica za cjelodnevni težački rad bila dvije kile žita… Danas se za najmanju dnevnicu kupi – ako ništa vreća brašna…

I mi smo kao generacija prošlost zaboravljali, čak su nam je iskrivljivali. I mi smo se držali načela mladosti koja ignorira starost, a sama bi mijenjala svijet… Na mlade u svakom slučaju ne treba gledati sa visine važnosti autoriteta, iskustva i starosti, jer su i oni konačno kapital – kakav takav, koji smo mi stvarali i kome moramo ustupiti mjesto… Samo je pitanje jesmo li to uradili na vrijeme?

Ako bi danas nešto od srca htio preporučiti mladima, bila bi to poruka čitanja i traženja znanja… Nisam ni ja sa velikom pažnjom nekada čitao Krležu, Dostojevskog, Webera, Bergsona, ni Selimovića, ni Čopića. Više sam se time bavio kao obavezom, lektirom i normom koju trebam ispuniti. Tek kasnije i suštinom poruka i ideja koje su nam pronosili u svojim djelima…

Sjećam se, još kao dječak, u ranoj školskoj dobi da su nekad i knjige bile luksuz. Morao sam biti brz da iz školske biblioteke posudim knjige za lektiru. Nisam diferencirao jezik i pismo svejedno mi je bilo latinica ili ćirilica… Jezično mi je šarenilo i na policama, možda i više ćiriličnih izdanja. Danas je jezik, nažalost postao političko oružje, oružje kojim se vodi politička borba i ugrožavaju međusobno prava komšija s kojima smo nekad dijelili knjige, lektiru, jezik i državu…

Sjećam se vremena kad su nas ubjeđivali kako su Nijemci mrske „Švabe“ i kako svi naši problemi potiču od njih… Danas su  isti ti Nijemci i „Švabe“oni koji rješavaju naše međusobne probleme i zablude… Bili su i prije njih neki. Austrougarima smo ih zvali, pa su nam i oni neko vrijeme bili mrski neprijatelji…

Jedino što je kontinuitet ovih prostora jesu stalna neprijateljstva i lažna prijateljstva… Najveći prijatelj svakog mladog čovjeka je knjiga i znanje…

Nama u Krajini, fala Bogu, neprijatelji sa strane nisu potrebni jer je naše međusobno neprijateljstvo jače i od onog prema „Švabama“…

Kraj je 2017. Na kantonalnoj televiziji (Dnevnik 26.12.2017.), pratim prilog o kantonalnoj vlasti koji je tako koncipiran da ga se postidjeli ne bi ni najzloglasniji medijski boljševički agitatori… I to je naša stvarnost 2018. godine.

P.S. „MU’MIN“ (Mumin)?

Kao što sam najavio u mojoj predblagdanskoj kolumni danas započinje moj novi ciklus pisanja i objava. Odstupanje od najave je samo u činjenicu da će tekstovi o korupciji i zloupotrebama naših pravosudno – istražnih organa biti malo odgođeni. Jednostavno, bilo kakva objava autentičnih i vjerodostojnih dokaza protiv čelnih ljudi u policiji i pravosuđu, te njihovih poltronsko – političkih agitatora bi nas dovela do njihovog trenutnog odstupanja sa ovih čelnih pozicija. I tada bi došli u poziciju pravnog vakuma…

Zbog toga ću im i dati priliku da sami na samom zalasku svojih mandata odstupe. Manju će štetu izazvati našem društvu a i svojim porodicama… Ovo je jedna sasvim dobronamjerna opaska nekoga ko nikada ništa nije pisao niti govorio napamet…

„Mudar čovjek nikad ne kaže sve što misli, ali misli sve što kaže…“

Dodajte komentar