“Povratak otpisanih”

Moram priznati da sam bio dugo u dilemi kada krenuti sa blogovima, konačno i da li uopće pisati, objavljivati!? Blogovi su zasigurno glavni krivci istražno – pravosudnog tretmana kome sam bio izložen. Sudili su i „sude mi“ zbog pisanja i blogova. I danas… U Cazinu…

Sin i cijela porodica, prijatelji su ispaštali zbog moga pisanja. To je ono što je dilemu pisati ili ćutati stalno podgrijavalo. Sve bi lakše bilo da sam sam.

Odgovornost za novi ciklus najviše leži na vama uvaženi čitaoci i fanovi. Čitalački sugrađani su me redovito presretali sa pitanjem ili provokativnim upadicama: „Aha prepali te“, „Nek su te umirili“, „Radi g..a, aha …“, itd., itd…

Naravno, nisu bili presudni ovi fanovski provokatori, ali jesu oni koji su nastavili voditi nekakve „ratove“ i borbe protiv mene i mojih ljudi iz SDA. Obraćali se vrhu SDA da me „odbaci“, kreirali tačke i naručivali u vijeću govornike da me blate, naručivali medijske priloge, slali nove prijave, uglavnom se služili neprimjerenim sredstvima u političkoj borbi za moju eliminaciju. Cijelu prošlu godinu iz dana u dan… Do dana izbora, a onda muk – lik…

Zbog takvih sam odlučio da krenem, da započnem ciklus koji će možda trajati i do ljeta sa manjim pauzama. Ciklus će se zvati „NARCIS“. Da ne zbunim ovdje ljubitelje prirode i cvijeća, nije riječ o sredozemnom cvijetu iz stare Grčke. Riječ je o karakternom „Narcisu“, o ljudskom „Narcisu“ koje neki psiholozi definiraju i „poremećajem ličnosti“, a ja bih skromnog znanja takve ličnosti blaže definirao ljudskom manipulativnom transformacijom… 

Sve više mi se čini da nam je tehnološki napredak oduzeo nešto što je upravo takvim napretkom negdje i naglo izgubljeno. To nešto su emocije. Emotivni, neposredni razgovori koje sam vodio kao malodobni dječak sa mojim nanama Saidom i Hančom nešto je što zapravo nikada neću zaboraviti. 

Ovih mojih pretkinja već dugo nema (nek im je rahmet), ali je u mojoj svijesti zauvijek ostalo sjećanje na njihove tihe razgovore i pouke koje su nam u večernjim satima prije spavanja prenosile. Nije bilo ni struje pa su ti noćni razgovori u polumračnim zajedničkim dnevnim boravcima imali i proizvodili za ovo današnje vrijeme neku nestvarnu idiličnu i magičnu atmosferu. 

Ta idiličnost je zapravo sadržana bila u njihovoj želji da nam u najranijem djetinjstvu pomognu da razumijemo svijet oko nas, da nas jednostavno u tome usmjere. Kao da sam se od njih jučer rastao a bilo je zaista davno, tako davno da me je i reći stid… Ali nije me sramota kazati da do dana današnjeg nije prestala emocija i pozitivna refleksija onoga što su mi moje nane (majke) emotivno prepričavale, najčešće prije spavanja. 

Tema za priču njima nikada nije manjkalo. Nevjerovatno je danas da se bolje sjećam tih njihovih noćnih pripovijednih seansi nego nečega što je bilo u bliskoj prošlosti. Riječ za riječ, tiho i emotivno radoznalošću djeteta slušali smo ove naše dobre starice čistih emocija i još čistijih namjera. Bili smo sretni i zadovoljni njihovim pričama makar nekad i tužne bile. Dovoljno da kasnije sazrijevanje ima dimenziju nečega što su nam one predale. 

Ja to danas ne mogu pružiti mojim unukama, one sazrijevaju na društvenim mrežama, uz mobitele, a ja ih nisam kadar od toga odvratiti jer bih baš ispao zaostao i staromodan. Moda su klikovi i lajkovi na aparatima na kojima nema emocija. 

Ja zapravo ne znam kako bi ovovremenska virtualizirana djeca reagirala kada bi se odjednom našli u mome dobu djetinjstva bez struje, mobitela, bez interneta?!

Sjećajući se i prizivajući to doba, doba u kome smo svi zajedno imali puno, puno manje, ali smo se u toj našoj neimaštini družili, snalazili, pronalazili načine kako život učiniti boljim za sve. Vrijeme djetinjstva i odrastanja zaboraviti nikada neću.

U okolnostima kad nismo imali pametne telefone da ih snimimo, da se selfijima ovjekovječimo, ipak je u našoj svijesti ostala priča mojih dobrih nani, priča i pouka koje u našoj memoriji odolijevaju prolaznosti vremena i zaborava. 

Ne moram biti u pravu, ne tražim da budem shvaćen, ali kad govorim o davnom vremenu nostalgije djetinjstva, uvijek će mi to vrijeme faliti, a žalit ću što ih moja unučad ni približno ne mogu slično nama proživjeti. Jednostavno od pametnih telefona i kamera u njih ugrađenih nemaju vremena za nas starije…

Čak vremena ni za međusobnu komunikaciju nemaju što je baš žalosno, da žalosnije biti ne može. Iz dvije susjedne sobe (jedna do druge) preko ajfona su u kontaktu moje unuke… A sa najmlađom još uvijek imam kakvu takvu komunikaciju… Dokle, ne znam…

U svakom slučaju, načelo virtualne komunikacije i interneta je nadvladalo noćne narative i dijaloge sa mojim nanama. Evo se i ja danas upustio u vode internet – komunikacije, komunikaciju blogovima…

Makar ponovo podizali optužnice, tužbe, dolazili po mene… Neke se stvari ipak prećutati ne mogu…

P.S. PALESTINA

Ono što se trenutno dešava u Gazi nad nedužnim civilima Palestine ničim se drugim porediti ne može do nacističkim sadizmom koji je u Drugom svjetskom ratu promovirao Jozef Gebels. 

Gebels 21. stoljeća je izraelski premijer Benjamin Natanyahu. Njegovo neprestano uživanje u progonu gladnih i raspamećenih civila, žena i djece, njegovi hvalospjevi izraelskoj vojsci koja pred očima cijelog svijeta ruši iz temelja kuće i zgrade u kojima vatra guta nedužne civile Palestine. 

Uživanje u bolu i patnji ranjene djece, žena i nemoćnih staraca najviše podsjeća na tvornicu smrti u Aušvicu, samo je razlika da je ova tvornica u Palestini na otvorenom.

Antonijo Gutereš, generalni sekretar UN-a je o Gazi dao najjasnije objašnjenje: 

„Gaza je mjesto najveće kolektivne patnje u svjetskoj istoriji…“

U svojoj na svjetskoj razini najcitiranijoj knjizi „Anatomija ljudske destrukcije“ Erih Fromm je zapisao najbolju istinu o ljudskoj rasi i čovjeku: „Čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica, on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste najčešće bez razloga, bilo bioloških ili ekonomskih i pri tome osjeća zadovoljstvo.“

Nastavlja se…