U svome posve iracionalnom obraćanju javnosti, nakon što je razotkrivena „planetarna“ laž o pištolju kojeg niko od pedesetak prisutnih nije vidio, Dedić i kroz svoj autorski tekst pod naslovom „OVAKO JE BILO Federalni zastupnik Asim Kamber je izabrani zvaničnik za potezanje pištolja na novinare“čvrsto argumentima staje na moju stranu i sam sebe – doslovno demantira… To je razlog da sam isključivo isječke i slike iz njegovog teksta uzeo kao dovoljne argumente istini…
U samom uvodu svoga „dramatičnog“ obraćanja (dan poslije) Dedić iznosi, kako napisa „sinopsis drame“, koji će on tobože u „proširenom obliku“dostaviti unutrašnjoj kontroli Ministarstva unutrašnjih poslova USK-a i Tužilaštvu USK-a. A sa ciljem kako napisa da dokaže„propuste od strane policijskih službenika“…
Pa dalje kaže kako ga je udario „kamion sa vozačem iz Sarajeva“ koji je dovezao robu u prodavnicu – dm. Ne objašnjava činjenicu svoga nepropisnog parkiranja. Pa na sve to nailazim ja, lokalni paparaco i „revolveraš“ i mobitelom u ruci ga fotografiram, kako on napisa. I do ovog dijela njegovog ad – hok stenograma sve je tačno.
Nakon tvrdnje da u ruci držim mobitel, on počinje sa novom tvrdnjom da je sad u mojoj ruci pištolj. Ali nije mu jasno da li taj pištolj izvlačim iz džepa jakne ili iz pojasa hlača, ali je uglavnom „iznad kukova“. Midho tvrdi da sam ja u desnoj ruci držao pištolj kalibra 6,35 mm.
E sad, ovdje u samom uvodu poštovani čitaoci imamo dvije potpuno kontradiktorne tvrdnje – Midine. Prva da me je vidio na trotoaru „sa mobitelom u ruci“ kako ga fotografiram. I to je istina, dešnjak sam, desnom podignutom rukom sam ga fotografirao.
Ovdje se pitanje postavlja, a sve se dešava u nekoliko sekundi, otkud u istoj ruci i pištolj?? I kako to da su svi prisutni vidjeli mobitel, a da niko nije osim Midhe vidio pištolj kalibra „6,35“. A oko nas je na desetine građana, uz nas nekoliko policajaca koji su već tu bili na uviđaju. I zamislite apsurda, da nakon što niko nije htio posvjedočiti Midhinu laž, on se odlučuje uzeti brata za svjedoka koji je na prizorište došao pola sata kasnije…
A gdje je istina??
Ponovo je treba tražiti u Midhinom tekstu… Ponajbolje o svemu govori slika ambijenta parkiranog vozila koju je sačinio Midho ili neko od njegovih bližih koji su cijelo vrijeme okolo hodali i motrili aktere…
Sa Midhom koji je stajao lijevo uz nas, ili povremeno prelazio na drugu stranu ulice i sjedio na asfaltu ne skidajući pogled, sa dva policajca koji su okrenuti prema meni i vozilu, sa oduzetim (od strane prisutnog policajca) ključevima i dokumentima vozila, čekali smo istražni tim iz policijske stanice koji je i sam čekao instrukciju od strane dežurnog tužioca što činiti.
Midho je u pravu kad kaže da su nam ljudi prilazili (i meni i njemu), ljude je jednostavno zanimalo šta se dešava. Nismo ih ni ja, ni Midho mogli udaljavati, na kraju sve se odvija u prisustvu 3-4 policajca… Istražni tim iz policije čekamo preko pola sata…
Ispred istražnog tima (njih – novopristiglih 7-8), obraća se jedan od njih i mene upoznaje sa činjenicom da će biti izvršen pretres vozila, da moraju i mene i suvozačicu pretresti. Da za pretres (Mirele) treba stići žena koju moramo čekati – ženu, policijskog službenika…
A da bi uopće pretres bio urađen moraju dobiti sudski nalog, što su sve formalne stvari koje cijeli proces odugovlače. Bio sam potpuno ravnodušan, navikao na slične scene. Midho nervozan, galami, vrijeđa, psuje, postavlja se naredbodavno spram policije, javno psuje mater svim SDA-ovcima, mene proziva dvadesetogodišnjim „lopovom“, kradljivcem glasova… Viče da se auto trenutno mora pregledati, da mi se oduzme mobitel.
Veoma se nelagodno osjećam, u najmanju ruku i zbog velikog broja građana koji prolaze, zapitkuju, neki se ibrate… Prihvatio sam naredbu policije da zaustavimo auto, da ga parkiramo u prvom proširenju, predali ključeve, dokumenta i sad moramo slušati uvrede.
Decidno policijskom dužnosniku, koji je vodio proces pregovora šta dalje činiti kažem da nemam ništa protiv da se pretres izvrši bez ikakvog naloga, da mi je svejedno hoće li nas pretresati u Prijedorskoj ulici ili u policijskoj stanici. Dva puta sam ponovio ovaj stav…
Pokušavam i na Midhu djelovati da se smiri pred policajcima da nikoga ne proziva, ne psuje, pa pobogu Ramazan je… I policajci mu skreću pažnju na nedolično ponašanje. Prvo što mi na pamet pada je moj lični pretres u Prijedorskoj, uza zid okrenut leđima. Mogu zamisliti kako će to u medijima odjeknuti, kako će se takva naslovnica na mrežama dijeliti…
Visoki dužnosnik policije nam ipak saopštava da će pregled vozila i lica biti napravljen u policijskoj stanici, da niko nema pravo jednu ženu izložiti pretresu i eventualnom skidanju na ulici, da to konačno nije ni policijska praksa. Ponovo sam kratko odgovorio da mi je svejedno i da ništa protiv nemam da se to uradi i na mjestu događaja. Midho u deliriju, vrišti, prepire se, moja ga ravnodušnost „ubija“…
Sjedam u policijsko vozilo, istovremeno i auto suvozačice u koje sjeda policajac biva prevežen u dvorište policijske stanice.
Na ulazu u stanicu čeka nas komandir (M.H.) sa grupom svojih suradnika. Midho ponovo galami, vrijeđa, psuje, pokušavam mu sugerirati da uzme nešto za smirenje. On me opet etiketira „lopovom i kriminalcem“ kako reče „dvadesetogodišnjim“… Prijeti advokatom, saopštava da je zvao advokata… Ja osumnjičen, mene pretresaju, a on advokata zove…
Obvikao na uvrede, prozivke, napade svih vrsta, gledam u policajce. Žao mi ljudi, šta moraju sve trpjeti… Barem pedeset puta sam privođen, pozivan na davanje izjava na različite okolnosti, kažnjavan zbog grešaka u saobraćaju, ali nikada glasa povisio na njih nisam…
Midho sad iznosi novu tvrdnju, kako ja „upravljam Mehom“ (komandirom). A zadnji put se s njim vidio i razgovarao na Milinoj adi prije 8 – 9 godina, dok je rahmetli Sejad – Bijeli živ bio… A Meha i Midho na kahvi u Barunu svakodnevno. Pa neka su komšije su, odrasli zajedno, i ja s njima… A vidi gdje smo danas. I evo šta Midho danas misli o Mehi i policajcima…
Odvode me u jednu od službenih kancelarija. Naređuju da skinem jaknu, podignem ruke. Njih četvorica nadgledaju moje „pipanje“ od tabana do vratnih kralježaka.
Ipak, molim mladog policajca da me slika, već tada razmišljam da će javnosti neko morati predočiti istinu. A istina nam je svima potrebna u ovom mubarek mjesecu…
Istovremeno se u dvorištu dešava pretres vozila. Ne vidim šta se dešava, ali kroz otvoreni prozor čujem vrisku… Midhinu… Diktira proces pretresa, vade se tapecirunzi, rezervna guma, dižu sjedišta… Kažu mi da je on bivao sve bljeđi… I tiši… Valja se istinom suočiti… Pitaju ga, treba li još? Midho je tiho, skroz tiho, blijed k′o krpa, odgovorio, da je dovoljno…
Sad još suvozačica… Ni kod nje pištolja našli nisu… Pada mi na pamet da Midho neće zatražiti i rendgen snimak (zbog eventualnog „gutanja pištolja“)? Neće, sad samo advokata traži i pominje… Svjestan da mu je itekako potreban…
Podsmijeh policije izaziva i moj mobitel za koji je Midho izdavao naredbe policiji da se „oduzme“. Jedan od prisutnih se zapita – zar se Kamber zaista ovim mobitelom služi?
Jedan od istražitelja mi dolazi saopštiti u kancelariji gdje sam pod prismotrom kako je sve završeno. Izvinjava mi se… Ma ok je, odgovaram. Vidimo se, ovo svakako do lokalnih izbora stati neće… Samo je pitanje šta je slijedeće poslije Šepićevih drvosječa?
Prvo čega se na izlazu sjetim dok me ispraćaju prisutni policajci, je rahm. general Alagić. Nakon Dedićeve lažne prijave i on je bio izložen tretmanu domaćih i međunarodnih istražnih timova… U ušima mi odzvanjaju Midhine uvrede na račun prisutnih policajaca…
Nisam ni ja bio zadovoljan u početku što su me uopće zaustavili i tretirali, ali danas „trijezne“ glave mislim da je to ipak odgovorna odluka. Šta bi tek Midho pisao i objavljivao da su mi dozvolili da „prizorište“ napustim??
Javnost Sanskog Mosta i šire, konačno se uvjerila da ja ne upravljam policijom i da je dugo stvarana lažna slika o mojoj „moći“ upravljanja svim i svakim… Sad se dokazalo suprotno… Mido je glavni…
Midho i dalje tvrdi da su naši policijski dužnosnici „nepismeni“, da „nemaju škole“, da su „nestručni“, da su u rangu djece uzrasta vrtića… A prava je istina da je među njima veliki broj i onih koji su sve nas doveli u Sanski Most, neki na tom putu i ranjavani. Barem bi ovu činjenicu trebao poštovati… I komandir Meha je među njima bio od prvog do zadnjeg dana. A Midho je za nama došao iz Hamma, tridesetak dana po oslobođenju Sanskog Mosta…
Arapska je poslovica: „Tko živi sa dva lica, bezličan je“. Kad su mu oni trebali, kad je od njih kao dopisnik Avaza tražio informacije i dokumenta, a oni mu bili nagodni drugačije je o njima mislio. Nije Midhi ni lako sa stotinu lica s kojima živi…
„Čovjek nije psihički dobar…“
Prema mojoj evidenciji, g. Dedić je od poslijeratnog novinarskog angažmana na lokalnom Radio – Boston, pa na privatnoj NTV 101, pa na poziciji direktora Radio Sane, upravnika hotela Sanus, pa na desetine angažmana u različitim medijima i redakcijama, pa preko Avaza, do farmakološko – prosrpskog PR-a, svugdje, doslovno svugdje dobivao otkaz.
Za razliku od njega ja sam preko dvadeset godina na istom mjestu. Na mjestu političara koji se istinom bori za svoju stranku i njezin program i na taj način štitim interese onih koji mi pružaju podršku. A na zadnjim izborima (2018), u jeku najvećih napada dobio sam najveću podršku birača u odnosu na svih prethodnih 12 izbornih ciklusa. Samo je jedan razlog tome, a to je da nikada ljude lagao nisam.
Možda ipak najzornije istinu o ovom propalom novinaru i političaru svjedoči Midhin navod iz teksta kako je veliki broj „kolega novinara i brojnih prijatelja“ zvao u smislu podrške. A da istovremeno niko, doslovno niko iz novinarskih udruženja, bilo koji kolega novinar – pojedinac nije osudio tobožnji napad i povlačenje pištolja na novinara Midhu… Izuzev lokalnih šaljivih nezavisnoblokovskih portalista Nijaza, Šere i Arnela…
Sjećam se slučaja lažljive Štilićke sa „federalne“ kada su se samo zbog oštrije prepirke oglasila dva novinarska udruženja. A u ovom spin – „revolveraškom“ slučaju niko…
S druge strane, najbolje objašnjenje o g. Midhatu Dediću sam čuo upravo od novinara, urednika Avaza (Evelin Trako). A ovaj novinarski stručnjak i Dedićev dugogodišnji suradnik tvrdi da je Midho Dedić otkaz u Avazu dobio zbog činjenice da „čovjek nije psihički dobar“.
Ipak, Midho je u pravu, pištolj postoji…
Poštovani čitaoci, kao što vas nikada nisam htio obmanjivati, a radi istine, ni ovaj put neću izbjeći istinu… Midho je u pravu oko pištolja… Naime, prije nekih tridesetak dana sam sipao gorivo na komšijskoj CAT – pumpi. Midho je sjedio za stolom u dnu pumpinoga cafe – bara. Kada sam za blagajničkim pultom plaćao gorivo, tražeći lovu u sivom priručnom torbaku, na pult sam izvadio pištolj (nepoznate marke). Midho je u svome tekst – dosjeu procijenio da je kalibra 6,35.
Sada sam uvjeren da mu je radnik na pumpi ili neko od prisutnih šapnuo kako sam na pult položio pištolj („6,35“)… Pa je onda Midho cijeli ovaj slučaj, a riječ je o njegovom nepropisnom parkiranju, saobraćajnom udesu i mome „neovlaštenom snimanju“ pretvorio u slučaj moga revolveraškog desanta na njegovu narcisoidnu moralnu i ljudsku veličinu. Pa da bi opravdao svoj fizički napad i pokušaj otimanja mobitela, vješanje za tuđi auto, razvaljivanje vrata tuđeg auta, on je izgovor potražio u meni – poznatom političkom „kabadahiji i revolverašu“… I to je nažalost jedina i prava istina cijelog ovog isceniranog slučaja… Slučaj Revolveraša na Sani – River…
Neki tvrde da je u Hrustovu i Vrhpolju oružje omiljena igračka, ja ne znam da li je tako i ništa ne tvrdim… E sad, zašto moja mala unuka umjesto lutaka – djevojčica (barbika) više voli lutke kauboja i indijanaca, nemam odgovor na to pitanje. Ne mogu ne priznati da voli i lego – kocke slagati, ali da uživa pištoljem mene progoniti dok se u dvorištu pojavim to je nesporno. Pištoljem na vodu…
Na kraju, pa i mi smo kao djeca radije čitali Tex Vilera, Zagora i Čiku nego obaveznu lektiru… Samo se pitam – da li je naš Midho ikada išta čitao? Glup i neotesan kakav jeste? Ali je ipak u pravu… Pištolj postoji… U torbici je moje najmlađe unuke…
P.S. Poštovani čitaoci, uvaženi sugrađani.
Poznato vam je da se u vrijeme bilo kakvih i bilo čijih vjerskih i državnih praznika nikad ne oglašavam. Ali nisam mogao prećutati neistine i uvrede koje Midho Dedić svakodnevno plasira sa svog portala normala.ba. Ovo je moja verzija priče sa argumentima od Midhe posuđenim, pa vi sami zaključite…
Upućujem Vam najiskrenije čestitke povodom nastupajućeg ramazanskog Bajrama sa željom da ga provedete u miru, zdravlju i blagostanju te da trenutke radosti koje donosi ovaj veliki praznik podijelite sa vašim najmilijima. Neka ljepota ovih mubarek dana oplemeni naše duše te nas međusobno približi i osnaži.
Bajram Šerif Mubarek Olsun.
