Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

„SPEKTAKL V“ Nijaz Kadirić – Propali kandidat

Autor:

Onima kojima je stalo do demokracije, taj demokratski iskorak i počinje i završava među građanima. Ne na internetu, ne u medijima, ne u parkovima – samo među građanima. Onaj koji želi ostvariti individualnu stranačku i širu kandidatsko – političku investituru mora ići pred birače. Sve drugo je politički hazard i neizvjesnost. 

Ulične, parkovske, bulevarske strategije mogu donijeti razultat ali samo u okolnostima kad ste i teren prošli… Nijaz je cijenio da mu je dovoljan internet i mali park. Na isti način mu je i liderski nezavisnoblokovski predsjednik Senad Šepić politički doslovno potonuo.

Machiavelli je u svojoj knjizi „Vladar“ dao uputstvo o kvaliteti vladara, a mjerilo je to kakvim se savjetnicima vladar okružuje. On smatra da se pametni vladari okružuju još pametnijim i društveno kompetentnijim savjetnicima…

Glavni Nijazovi savjetnici u kampanji su bili Midho, Šero, Munir, te naš regionalni politički analitičar – Amir Zukić zvani Blićko i sl., pa vi čitaoci zaključite sami da li je Nijaz izabrao najkompetentnije? Rezultat tome ne svjedoči…

Naslušao sam se i nagledao u nemaloj političkoj karijeri veoma obrazovanih i nevjerovatno inteligentnih ništarija i društvenih štetočina, ali kakav je naš Nijaz Kadirić, svijet još vidio i čuo nije…

U samom uvodu analizi retoričkih bravuroza propalog načelničkog kandidata Nijaza, moram istaknuti da se najveći incident desio kad se povela rasprava o fondaciji Generala Mehmeda Alagića i o Galaji…

Nijazu je zasmetala istina o činjenici da ne prisustvuje obilježavanju Galaje i da je uskratio/ukinuo grant od 100 000 KM za Galaju… I još više činjenica da ignorira dane obilježavanja Galaje…

Još više je Nijaza povrijedila Farisova prozivka da on kao izabrani zvaničnik (ministar) i političar – rođeni Vrhpoljčanin nikada ne sudjeluje u obilježavanju godišnjica stradanja svojih komšija Vrhpoljčana i Hrustovljana…

Nijaz je do te mjere bio pogođen ovom istinom da je od voditelja pokušao preuzeti daljnje vođenje emisije… 

Ni sam se ne sjećam da sam ga viđao na ovim tužnim godišnjicama podsjećanja na zločine u dolini Sane. Rijetko je Nijaz svraćao i u Sasinu, u Mahali, Kamengrad, Hrastovu glavicu, on je jednostavno tada vjerovatno imao druge važnije obaveze. I to je konačno njegovo individualno pravo. Ali se zbog toga ne bi trebao ljutiti kada ga neko na ove činjenice upozori…

Društveno najštetniji Nijazov promotivni istup se ticao projekta regionalnog puta S. Most – B. Luka.

Na granici je retoričko – političke i lingvističko – logičke katastrofe tvrditi kako on (Nijaz) zapravo nije protiv projekta putne povezanosti Sanskog Mosta i Banjaluke, što on tvrdi. Pa to pravda izjavom kako su „iz RS-a nezainteresirani za put Banjaluka – Sanski Most“… 

Direkcija za ceste RS-a je u izradi projekta kompletne dionice preostalog dijela puta na ovoj trasi. Ujedno su oni ti koji nas u Federaciji bodre i potiču da uradimo svoj dio dionice ovog puta… Dakle, Nijaz nije govorio istinu, a istina je i da je radio protiv ovog projekta… 

Nijaz je ustvrdio kako se o ovom projektu puta za B. Luku „govori 20 godina“. Apsurd je da jedan ministar ne zna da se o ovom putu govori i na njemu radi oko 60 godina. I još gore da ne zna i ne razumije da bi spajanje sa B. Lukom bio najznačajniji poslijeratni, osim prometni i ekonomski iskorak S. Mosta. 

Prvo što je to najbliži prometni pravac do Koridora 5C, drugo što veće koristi imaju manji gradovi od spajanja sa većim gradovima. To je ekonomska struka nebrojeno puta dokazala. Spajanje Minhena sa nekim manjim gradovima u okruženju neosjetno je za bogati Minhen, ali za manji grad itekako značajno kad sebi približi tako moćno tržište i još moćniju potrošačku grupaciju ljudi. Da ne govorim ovdje o tradicionalnoj povezanosti Krajine i B. Luke…

Za razliku od Nijaza, Cuco je dao veoma argumentirano obrazloženje potrebe završetka izgradnje puta prema B. Luci.

Onaj tko ima smisla za intonaciju govora, za opušteno – izvještačenu dikciju, ne može a ne zapaziti i na govornoj manifestaciji o kakvoj je Nijazovoj perfidnoj laži riječ kad je ovom putu govorio. Zbrka njegovih riječi, zapravo je zbrka njegovih misli.

Što god je emisija više odmicala Nijazov se govor izobličavao u režanje, u skvičanje u prijeteću vrisku kojom je on zapravo priznavao nemoć i nemirenje sa istinom.

A javno je demonstrirana istina o montaži krivične prijave protiv Cuce – Karića, čiji je Kadirić glavni montažer… A sve to svalio na „građane“… „Građani“ Cucu prijavili…

Nijaz tvrdi da nema nikakve veze sa Karićevim predmetom. Fol, on taj predmet nije montirao. Pa ga evo ovdje pitam šta je on to predao mome šoferu Amiru Zukiću? A to što je predao Amir trpa u šajtov… Šta to Amir trpa u šajtov, a prije toga je uredno prebrojao i otkud ministar Kadirić pred Amirovom kućom sa škodom Vlade USK-a?

Ako nije riječ o plaćanju usluga montaže sličnoj našem poštenom Cuci?

Nije mi namjera vrijeđati ga niti potcjenjivati, ali ja jednostavno ne nalazim primjerenije riječi da opišem Nijazovo afektivno glasanje pred kamerama RTV „Sane“… 

Poznajem veliki broj visokoobrazovanih ljudi koji jednostavno u javnosti ne uspijevaju ostaviti dojam ozbiljnih govornika. Nijaz i inače takav dojam ostavlja da nepristrasni lingvista može zaključiti kako je njemu i vlastiti jezik stran. 

Zekotić je iz emisije u emisiju postajao sve samouvjereniji i sve uživljeniji u sugestivno – zabavljačku ulogu sa primjesama veoma ozbiljnih prozivki i priznanja. On je sebi dodijelio ulogu tinejdžera – buntovnika koji je svim i svačim nezadovoljan i po svakome „mlati“… 

Po meni baš sa užitkom i najviše… Neprekidno, do našeg prvog postizbornog susreta, a onda… Šutnja…

S druge strane imamo i veliki broj pojedinaca u politici čije je obrazovanje skromno, ali imaju nadarenost manipulativnog bogatstva jezika. Takvi umijećem naracije i pripovijedanja podstiču ubjedljivost kod konzumenta. Kod takvih je mašta snažna a jezik opušten i razigran do nivoa samodopadne uvjerljivosti i autentičnosti… 

Samohvala i bahatost je temeljna karakteristika Zekotićevog javnog diskursa. Sve što on radi, propagira, on smatra ispravnim. 

Obrazovanje i elokvencija ne čini čovjeka. Sve to bez djela je zapravo intelektualna pustoš. Iza Zekotića ne postoji nikakvo osjećanje ni negativnog ni pozitivnog životnog djela…

Ali da je interesantno ono što je govorio u ovim emisijama, priznati mu se mora… A šta je to – čitajte u narednom kolumnističkom nastavku pod radnim naslovom: 

Pobriški „Modni mačak“…

Dodajte komentar