Veliki pozdrav za hakere uz poruku "Više sreće drugi put..."

SPEKTAL VI – Pobriški „Modni mačak“

Autor:

Kad čovjek sve te emisije sučeljavanja i predstavljanja lidera i stranaka pogleda, osnovno je pitanje kako sve te katastrofične vizije naše sadašnjosti i budućnosti zamijeniti optimizmom. Stalno ponavljam kako bi čovjek želudac od rostfraja imati morao da to sve prevari. 

Naravno, ne živimo u svijetu koji bi bio prilagođen nama, nego živimo u svijetu na koji smo osuđeni. A na što smo osuđeni, najbolje se da zaključiti iz onoga što se govori u predizbornim kampanjama.

Volim kad čovjek brani nešto za što je stručan, pozvan, kompetentan, ali kad ono o čemu pojma nema nameće drugima kao konačnu i apsolutnu istinu, onda je to komunikacijski bankrot. 

Otprilike bi se na takav način mogli valorizirati neki načelničko – kandidatski istupi na lokalnoj i kantonalnoj tv. Jednostavno su oni ovom načelničkom kandidaturom i javnim nastupima sebi otvorili malo javnog prostora za samopromociju. 

A niti njihovi istupi imaju bilo kakve veze sa stvarnošću, niti u tom smislu postoji ozbiljna njihova namjera bilo kakvog dugoročnog političkog aktiviteta. 

Muhamedova je recimo krajnja namjera bila da kandidaturom i nastupima u medijima ispuni sebe osjećajem vlastite snage i moći. Da mene i Mustafu proziva za sve i svašta. A nije krio ni namjeru da pomogne nama iz SDA, što mu se mora priznati…

Pa, pobogu, on je kandidat za načelnika Sanskog Mosta, on je sav važan, šarmantan, šaljiv, ciničan, jer je tu gdje ga desetine hiljada gleda u studiju TV USK-a, u Bihaću. Njegov je osjećaj samodopadnosti i važnosti snažniji od bilo kakve droge, od kokaina…

A onaj tko to doživi, slijedeći put to želi još snažnije, sa intenzitetom samoopčinjenosti. 

Kad on sutra prođe kroz komšiluk, kroz naš džemat, on uzdignute glave radoznalo sluša komšijske komentare, samo ga afirmativni zanimaju. Oni su po njemu u ezgaltaciji adrenalnih medijskih istupa i jedini mogući. On je samouvjeren u osjećaju povećanja broja obožavatelja i pristaša. On je naša Pobriška džematska zvijezda…

Opčinjenost samim sobom i uvjerenost u snagu fanatičnih uvjerenja, kod takvih je ravno sljepilu. Takav više osim sebe i vlastite veličine niti vidi niti išta čuje.

Njegove su medijske nebuloze i njemu smiješne, rezistentne na svaki oblik logike, jer živi u vlastitom svijetu. Svijetu magle u kome nema vidljive realnosti, a takav mu je i čitav život… 

Njegova junačka borba za istinu, za pravdu, poprima nevjerovatne herojske razmjere. Nešto slično likovima u dramskom komadu iz Mrduše Donje, o kome piše i Glas naroda…

Cuco je itekako svjestan svoga skromnog liderskog i ideološkog kapaciteta, ali se moram priznati u ovim emisijama trudio. Iskreno trudio dati odgovore, pokušati sa dobrim namjerama određene pojave problematizirati, a kod Muhameda ni toliko nisam uspio zapaziti. 

Ozbiljnu raspravu načelničkih programskih platformi Muhamed je nevjerovatnim hiperaktivitetom pretvorio u paušalne populističke prozivke.

Na kantonalnoj je televiziji Cuco veoma obazrivo i sa osjećajem za patnju migranata dao odgovor na ovo pitanje, a Muhamed je odbio odgovoriti na pitanje konteksta migrantske krize.

Muhameda najveća globalna i civilizacijska katastrofa ljudi, u velikom broju migranata – muslimana ni ne zanima. On konačno u studio ni nije došao da se bilo s kim solidarizira nego da problematizira sve i svakoga. Sa pozicije moralnog vjerskog, političkog i svakog drugog umišljenog „autoriteta“… 

A da bi on bio autoritet, da bi konačno dospio na politički tron bilo je važno da u svim emisijama poriče moj autoritet.

 I u psihoanalizi je poznat fenomen afirmacije onoga što se poriče. On bi po svaku cijenu htio biti ja. A to je teško, rekao bih i nedostožno… Dakle, ljudi često tretiraju i kritiziraju nešto i nekoga tko nije u njihovoj nadležnosti ili zato što nisu na mjestu onoga koga kritiziraju.

Muhamed se doslovno takmiči sam sa sobom u mojoj negaciji jer u njegovoj imaginaciji moje mjesto pripada njemu. On je zapravo u svim emisijama načelničkih sučeljavanja bio u ulozi nametanja nerealizirane osobnosti… Osobnosti nekoga koga ne voli, ali bi rado bio na njegovom mjestu…

Arnel me opet na drugi način (ne)„voli“, on je ako ništa iskreniji… 

Muhamed je pretjerao prema meni i u izjavi kako smo ja i Šero „vođe nekakva dva klana“. Pa se onda stvaraju nekakve klanske podjele i grad drži u atmosferi „straha“.

Razlika između mene i hadži – Šere je ogromna. Ja nisam hadžija i bitno drugačije doživljavam našu vjeru din – islam.

Ja nisam nikad krao auta po Švicarskoj, nisam provaljivao privatne radnje, nisam dilao drogu, nisam nikoga napadao niti fizički maltretirao, nisam seksualno napastvovao bilo čije dijete, ne perem novac iz sumnjivih izvora, ne pripadam nikakvome kriminalnom lobiju koji montira predmete, nisam nikoga lažno bilo gdje prijavljivao, nisam nikada progonio bilo čije dijete da dobije otkaz na poslu nezakonito, nisam sjekao ukrasno drveće nego sam ga sadio…

Ja se za svoj politički profil borim djelima, istinom i nikad silom i nasiljem. Ja ukupno imam oko 35 godina staža, a kad se tome 11 neupisanih znači da sam sa nepunih 60 godina sa približno toliko staža. A to onda znači da sam cijeli život radio i sve što sam stekao je na pošten i transparentan način. 

Konačno, ja se ne krijem ni iza kakvih nelegalno – izgrađenih zidova, ja mirno ljeti prespavam i u vrbacima naše prelijepe Sane koja mi znači koliko i moji najbliži.

Ja ovaj grad volim i dok živim ću za njega raditi… 

Ja ću Muhamede u ovoj budžetskoj godini osigurati još najmanje 300 000 KM za Zdenu, ali ću isto toliko pokušati namaknuti sa viših nivoa i za put prema Banjaluci. To je za mene konkretan doprinos boljitku našeg grada i naših sugrađana u cjelini.

Volio bih se sa Šerom kao vođom parlamentarne „većine“ u Sani takmičiti djelima, a ne silom koju je on izabrao… 

Ipak se priznati mora kako je svojom pojavom Muhamed stvarao dojam ozbiljnog političko – promotivnog igrokaza. Ovaj naš džematsko – pobriški „Modni Mačak“ na TV – sučeljavanje je dolazio u modernim odijelima, kravate, sako sa detaljima, maramice…

Mi se Pobrižani, i kad na obližnji proplanak Hahovo il′ do Demiševaca skočimo, obučemo u Bosovo ili kakvo Armanijevo odijelo. Makar i kod našeg „Žuleta“ nabavljeno… 

Mi smo u tim zapadnim frakovima zapravo htjeli fascinirati one koje smo posjećivali.

To na Bojančiću frustrira, i Čelića i Vrbika, pogotovo kad su oni zabavljeni oko koza ili krava, a mi im se sa donjeg kraja pojavimo aristokratski i modno napudrani…

Ta su naša odijela uglavnom u ormaru najlonskom vrećicom pokrivena, uz dodatak za antimoljce, gdje čekaju nove izbore ili kakvu svadbu, pir da ih ponovo obučemo.

Cuco se doimao u odnosu na Muhameda kao kakav vatrogasac (da mi se vatrogasci ne povrijede)… 

A Faris se opet uz njih doimao ko kakvim autoritetom indijanca – poglavice. Plemenski SDA vođa i kandidat je čvrsto kontrolirao situaciju. Nije dozvolio da ga isprovociraju.

Za razliku od Nijaza bika – koji sjedi i skače na svaku neugodnu opasku (možda i blaže kazano – k′o kakav bikčić – „telić“)…

Moram ovdje zapaziti da se naš Faris nije baš „preznojio“ braneći mene i Mustafu. Njemu je to iz priloženog očito i pasalo, jer konačno njega osim pohvala niko nizašto nije prozivao. Više se on doimao opozicionim kandidatom od njih svo trojice zajedno. Ta mu se sposobnost retoričko – manipulativne transformacije mora priznati.

Mislim da je najveća šteta javnosti napravljena kada su meni uskratili učešće u ovim emisijama sučeljavanja. Ja sam bio tema češće tretirana od svakog pojedinačno programskog pitanja na koje su kandidati odgovarali… 

Muhamed je veoma originalno komentirao kako je upitno moje prisustvo u emisiji. Ovo je baš bilo lucidno i maestralno obrazloženje razloga moga neprisustva… A on i Mujo komesar me prijavljivali zbog kršenja mjera.

Ovdje na kraju priznati moram da me Cuco u cjelini u ovim emisijama iznenadio nevjerovatnim socrealističkim pozama sapatništva i saosjećanja. On definitivno ostavlja dojam scenske snage i uvjerljivosti istinskog čovjekoljupca i humanitarca… Covid – aktualnog…

Za razliku od njega Zekotić je ležernom  kompromitacijom svega i svakoga, a ponajviše mene i Mustafe, zapravo vraćao „dugove“ a pomalo se i svetio… Mora se ovdje Zekotiću priznati i vješto režiranje incidentnih dijaloških situacija kroz koje je slao veoma snažne i ubjedljive poruke.

Ipak, možda bi se najbolje ovi promotivni lidersko – kandidatski načelnički istupi u TV- sučeljavanju mogli nazvati inflacijom riječi. A to znači obezvrijeđavanje riječi. U slučaju ovih naših emisija, nastupi pojedinačnih kandidata bi se mogli nazvati i brbljanjem.

Istine radi, djelimičnog brbaljanja svih drugih osim našeg Farisa…

Što su i birači prepoznali…

P.S. Poštovani čitaoci, ovom kolumnom iz mini ciklusa „SPEKTAKL“ sam završio analizu medijske kampanje sučeljavanja kandidata za načelnike. Izbori su protekli u veoma demokratskom ozračju, a za našu Općinsku organizaciju SDA u najtežim okolnostima poslijeratnih izbora.

Svi naredni izbori će za nas biti lakši i uvjeren sam već danas po ponašanju naše „većine“, da će naredni lokalni izbori vjerovatno SDA stranci donijeti ubjedljivu natpolovičnu većinu u Općinskom vijeću.

Pogotovo kada vam pokažem kako su oni za tri mjeseca prekršili više poslovničkih odredbi i članova različitih zakona nego mi u svim poslijeratnim zajedno… Započela je era pravne anarhije. Tako nije rađeno u zakonodavnim tijelima ni u doba rata… 

A sve su prilike da nastavljaju još ubjedljivije… Kršiti zakone, statut općine, poslovničke procedure… O tom po tom…

Usput da vam najavim 20 kolumnistički ciklus posvećen nama iz SDA… Šemso, naravno u fokusu… Moj Šemso Dedić…

Dodajte komentar