Interesantno je ovdje u samom uvodu ovog mog dokumentiranog osvrta o rahm. Aliji Izetbegoviću kazati da je o njemu nekoliko puta više napisano od Tuđmana i Miloševića zajedno. Ili da je o Izetbegoviću i njegovoj porodici ispisano više novinskih tekstova nego o svim drugim Predsjednicima republika prijašnje države Jugoslavije. Tu mislim na, osim Tuđmana i Miloševića, i na slovenskog Milana Kučana, makedonskog Kiru Gligorova i crnogorskog Momira Bulatovića.
Ostaje ovdje zaista dokumentaristički i uopće publicistički interesantna činjenica da je o jednom, do (raspada Jugoslavije) tada anonimnom bosanskom lideru toliko napisano, pa čak i u nekoliko država napravljeno serija i filmova.
Ono što zaista iznenađuje, pa i zbunjujuće djeluje na ljude koji marljivo prate regionalnu političku scenu je činjenica da medijski udar protiv Izetbegovića i njegove porodice traju jednakim intenzitetom do danas. Čitajući sve te naslove i sve te tekstove, ukupno sam zabilježio na stotine atribucija i epiteta koji prvog Predsjednika suverene BiH Aliju Izetbegovića predstavljaju na jedan krajnje lažan i dehumanizirajući način.
U ovom trenutku to najviše rade Bošnjaci, a da apsurd bude veći, to danas otvoreno promoviraju i njegovi do jučer bliski suradnici i prijatelji.
Puno sam knjiga i novinskih tekstova iščitao o rahm. Aliji Izetbegoviću, ali sam o njegovoj sudbini i životu najviše saznao iz knjige „Boja povijesti“. Autor ove neobične memoarske knjige je Nedžad Latić, brat Džemaludina Latića.
Džemaludin i Nedžad Latić upravo spadaju u kategoriju Alijinih prijatelja i prijeratnih suradnika sa kojima je dijelio sudbinu progona i torture bivše Titove komunističke Jugoslavije.
Nedžadova knjiga „Boja povijesti“ nešto je najjasnije, najkonkretnije, a rekao bih i najbolje što sam pročitao o Aliji Izetbegoviću u vihoru predratnog, ratnog i postratnog doba. Dva puta sam je iščitavao, a ovo je treći put kako joj se vraćam zbog citiranih isječaka, pa je ovom prilikom preporučujem svakome onom ko želi saznati jednu autentičnu i do kraja emotivnu istinu o Bosni i Bošnjacima u njoj.
Knjigu Nedžad počinje svojim uvodnim „iskazom“ o procesu protiv grupe „Mladih muslimana“ na čelu sa Alijom Izetbegovićem 1983. godine.
Javnosti je poznato da su u ovom procesu osuđeni na duge zatvorske kazne: Alija Izetbegović (14 g.), Omer Behmen (15 g.), Salih Behmen (5 g.), Đula Bičakčić (6 mj.), Edhem Bičakčić (7 g.), Hasan Čengić (10 g.), Derviš Đurđević (5 g.), Džemaludin Latić (6 g. i 6 mj.), Ismet Kasumagić (10 g.), Melika Salihbegović (5 g.), Mustafa Spahić (5 g.), Husein Živalj (6 g.) i Rušid Prguda (preminuo tokom sudskog procesa).
Koliko je rahm. Alija bio umjeren najbolje svjedoči njegov stav o Titu čiji je režim osudio ove nevine Bošnjake.
Većina članova grupe „Mladi muslimani“ su bili uz rahm. Aliju u procesima raspada Jugoslavije i formiranja SDA. Često su neki veoma oštro i sasvim otvoreno – kritički govorili o Aliji i SDA (Omer Behmen, Hasan Čengić a danas i Edhem Bičakčić), ali braća Latići su baš pretjerali.
Interesantna je činjenica da je resocijalizacija i period nakon utamničenja djelovao veoma inspirativno i poticajno na sve članove osuđene grupe. Većina je postala društveno angažirana u naučnom, akademskom, kulturološkom, vjerskom pa i u političkom smislu.
Interesantan je i podatak da su Latić (Džemaludin) i Alija bili izloženi i zatvorskoj torturi prijetnje smrću. Još interesantniji, a rekao bih i pravosudni paradoks sadržan je u činjenici da je suđenje ovoj grupi tobožnjih „radikalnih“ muslimana na čelu sa Alijom na kraju kvalificirano kao „verbalni delikt“. A ovaj član krivičnog zakona je izbačen iz kaznenog zakona SFRJ (prije samog raspada bivše države).
U suštini, iz današnje perspektive „Mladi muslimani“ nisu počinili bilo kakvo krivično djelo koje bi se vezalo za rušenje Ustanovog poretka ili povezivanja na nekakvu nacionalnu homogenizaciju i pobunu. Oni su zapravo preventivne žrtve negiranja i slabljenja bilo kakve odlučnosti Bošnjaka da se bore za nacionalnu ravnopravnost u zajednici slavenskih naroda. To je nešto što se i danas sasvim otvoreno pred našim očima dešava.
Međutim, da je Alija bio iznenađenje i svjetskih stratega koji su projecirali nestanak BiH, svjedoči intervju sa profesorom Univerziteta u Kembridžu.
U poglavlju na stranici 255 pod naslovom „Izetbegović nije revidirac“, Nedžad objašnjava ponudu pomilovanja koju je Alija imao tokom služenja zatvorske kazne. Udbini istražitelji Munir Alibabić – Munja i Amir Salihagić nudili su Aliji da se „pokaje“ i „odrekne ideja“ koje je promovirao.
U teškim životnim okolnostima izbora između revizije stava i smrti Alija je ostao dosljedan.
Alijin odgovor Udbinim tamničarima upravo Nedžad naglašava: „Ipak je odbio pomilovanje i bio prihvatio smrt. Veoma ružnu smrt u zatvorskoj ćeliji.“
Na potpuno identičan način danas je na mogućnost pomilovanja reagirao i nezakonito osuđeni Premijer Fadil Novalić. I on je odbio podnijeti zahtjev za pomilovanje na koje je imao zakonsko pravo.
Zahtjev za milost i prihvatanje pomilovanja za ljude takvog moralnog ljudskog profila i kova bilo bi priznanje odgovornosti za krivično djelo kojeg uopće nema.
Veoma je u ovoj knjizi interesantan i pasus u kome Nedžad interpretira dio razgovora sa Harisom Silajdžićem, a tema je Alija.
I pri samom kraju vam donosim pasus u kome je Nedžad iskreno i veoma uvjerljivo opisao karakterni lik Alije Izetbegovića.
O drugim knjigama Nedžada Latića pisat ću nekom drugom prilikom, a ova mi je interesantna i zbog činjenice da je i meni anonimnom u vihoru rata Nedžad posvetio nepunu stranicu teksta. O tome kako sam mu prijetio sa (ni manje ni više) „400 Krajišnika“. Da ga Bog na hajr okrene (al’ teško)…
Samo je teže o meni kvalifikacije napisao pokojni i presuđeni u Hagu general hrvatske vojske, ratni zločinac Slobodan Praljak u jednoj od svojih ratnih knjiga. O svemu ovome kasnije…
Rahm. Alija je bio čovjek čija je demokratska agenda prepoznata u svjetskim razmjerama, čovjek kome ljudsku dobrotu priznaju i akademski agresori iz Srbije i Hrvatske, čovjek čija je ljudskost inspirirala obične ljude da ga poštuju i slijede, da bi ga evo najbliži suradnik i kazamatski kolega iz Foče i Zenice neumorno u javnosti grubo prozivao. I njega i stranku koju su zajedno formirali.
A šta su o Aliji kazali oni koji su ga poznavali, surađivali i kontaktirali s njim, donosim vam ispod:
