Naše je društvo u košmaru koji za posljedicu ima nedosljednost i destruktivni deficit empatije, morala i dosljednosti. Mržnja je zadnji produkt tako nepopravljivog društva. Mrze se međusobno narodi, mrze se vjere, mrze se političari, mrze se književnici i filozofi, analitičari, mrze se novinari, mrze se klupski navijači.
Iz Splita dođu Torcidini pred aerodrom u Tuzli i sa unapred pripremljenim alatnim štilima dočekaju susjede iz Srbije (Zvijezdine navijače – Delije). Na cestama u Hercegovini (Stolac – Mostar) presreću se i grubo napadaju one koji navijaju za reprezentaciju BiH.
Naša dnevna stvarnost, osim produkcije mržnje suočena je neprestanom borbom istine i laži. A to onda za posljedicu ima moralno konvertitstvo. U kršćanskom učenju takve nazivaju „obraćenicima“, a u našoj tradiciji kažu kako je „prešalto“ i „došo tobe“…
Konvertitstvo u svojoj krajnjoj posljedici izaziva krizu identiteta, krizu morala i izaziva sumnju i nepovjerenje običnog čovjeka koji traga za istinom.
U društveno – političkom smislu, u određenim socijalnim okolnostima, konvertitski obraćenik sad se u novom političko – ideološkom profilu dokazuje istoj društvenoj zajednici. A njegova demonstracija dokaza je zapravo uporna argumentacija protiv onoga što je i sam bio jučer i što je energično zagovarao.
Rekorderi „tobe“ – konvertitstva su u političkoj branši. Rekao bih da ih je u tom miljeu zapravo i najviše. U nemaloj političkoj karijeri poznavao sam na desetine pa možda i stotine samoproglašenih lidera koji su imali umišljaj kako su rođeni sa liderskom karizmom, ali ih je eto biračko tijelo nepravedno zaobišlo…
Dovoljno je da ideju koju si sam stvarao napustiš i odbaciš, pa je onda nemilosrdno kritiziraš misleći kako si rehabilitiran. To danas na političkoj sceni rade svi oni koji su napustili SDA, a najglasniji im je vođa Trojke Elmedin Konaković. Aljoša se nešto ućutao nakon obznane da je skupa sa bratom Dubravkom radio na istražno – pravosudnoj montaži do jučer kolegama iz SDA.
Ali ja ovaj svoj ciklus neću započeti od mojih kolega političara, a Boga mi da i na samom početku odmah ne doživim tužbe ili kakve prekršajne i krivične prijave. Njih ostavljam za „desert“ – na kraju…
Zbog toga ću ipak krenuti od novinarstva, da – od novinarstva i novinara. I to onih kapitalaca, novinara – ideologa i medijskih mogula koji su utjecali na našu društveno – političku stvarnost. Od njih sam krenuo upravo zbog njihove društvene važnosti i utjecaja na opredjeljenje običnog čovjeka.
Jer ako publicista – ideolog u budućnosti napusti nešto što mu je u prošlosti bilo zakletva i platforma produkcije novinarske „istine“, onda je pitanje naše budućnosti na kušnji i tankom ledu.
Vlastita negacije sebe u prošlosti nešto je što jedno društvo definitivno vodi u bespovratni ambis. Od političkog konvertitstva samo je gore novinarsko konvertitstvo. Od 16 novinara za koje po mom skromnom stručnom sudu mislim da su perjanice pisane riječi još od 90-tih godina, samo je njih troje ostalo na istim referentno – ideološkim pozicijama.
Ovi drugi su „prešaltali“…
Priču o masovnom pokretu novinarskih oportunističkih konvertita odlučio sam započeti braćom Latić. Podjednako mi dragih Džemaludinom i Nedžadom. U VIP – zoni novinarske branše svakako veliki utjecaj i na moje publicističko stvaralaštvo ostavila sa ova dva brata.
Naravno i sedmični list „Ljiljan“, čiji su, između ostalih uz snažnu podršku SDA pokretači i urednici bili i braća Latić. To je sedmični list koji je okupio u tom periodu snažnu novinarsku i uopće intelektualnu – akademsku ekipu u BiH.
Ja zapravo ni ne poznajem čovjeka – novinara, ideologa i političara koji su sa takvom strašću izdali nekadašnjeg sebe kao što je to slučaj braće Latića. Njihova je danas projecirana teza kako je vrijeme u kome je vladao rahm. Alija i SDA teže po kvalitetu slobode od vremena kad su oni i Alija služili zatvorske kazne zbog pokušaja konzumacije vjerskih i nacionalnih prava. Ovakav njihov „bratski“ stav me je definitivno shrvao u moru dnevnog konvertitstva i ideološke izdaje.
A da apsurd bude veći, fascinantne i nevjerovatno teške optužbe Đemo upućuje protiv nekoga čiji je u svim teškim okolnostima agresije na BiH, kada je trebalo donositi teške odluke, bio najbliži suradnik i jedan od prvih savjetnika. Što Đemo nedvosmisleno priznaje i u ovom intervjuu.
Drugi naziv, osim da je riječ o jednom insuficijentnom Latićevom stavu, obazriv kakav jesam nisam mogao pronaći drugu riječ. Latić poseže za dokazima koji su isključivo retoričke prirode, doslovno nigdje ni jednog argumenta i dokaza koji bi potvrdio istinitost tako teških navoda.
Konzumiranje sadržaja koje su takvi autori u prošlosti potpuno suprotno objašnjavali u javnoj sferi ima efekat potpune indoktrinacije. A sebe kao autore – manipulativnim tehnikama očiglednih laži nude spasiocima. Spasiocima bez jednog jedinog dokaza osim trivijalnih opservacija i kvaziintelektualne argumentacije, te i samopromotivne želje da budu važni (moćni). A tu moć im je uskratio sam Alija jer ih nije preporučio svojim nasljednicima.
A što je još teže palo Latićima, Alija je za svoga nasljednika „preporučio rahm. Sulejmana Tihića“, kako tvrdi Đemo u ovom intervjuu sa Senadom.
Konzumentu takvih sadržaja prva je reakcija i osjećaj emotivne manipulacije, a izloženosti takvom tretmanu čitaoce i gledaoce zapravo tretiraju zombi – konzumentima.
Ako braća Latić traže odgovorne za bilo kakve anomalije u SDA stranci, onda bi krivce trebali tražiti tako da sami stanu pred ogledalo. Sve će im se kazati… Konačno, oni su u kadrovskom smislu ideološko i programsko začeće i čedo SDA stranke.
Latićeva konstatacija o Alijinoj nedemokratičnosti i proudbaškom angažmanu, zapravo je teza njegove – Latićeve odrođenosti od istine i stvarnosti. Sve te transformacije i dokazivanje neke svoje iznenadne istine, potkrijepljene argumentacijom retuširane prošlosti o Aliji kao adhoc negativcu manifestacija je zapravo političke i uopće društvene nedoraslosti i samog Latića (Đeme).
Konačno, Đemo za Alijin proudbaški angažman ne nudi, doslovno, ni jedan – jedini dokaz izuzev navoda da o tome svemu „u Srbiji piše Milojko Pantić“ (sportski komentator).
Alija danas, (po Latićima) nedosljedni ideolog i vođa ne može odgovoriti na prozivke najbližih suradnika i suosnivača SDA. U tome je i najveća tragedija ovih prozivki.
Jer konačno, ako je Alija nešto i kriv, zbog čega na njegovu krivnju upozoravaju preko dva desetljeća kasnije? Zbog čega na sve to nisu reagirali istovremeno kada se sve to i dešavalo?
Grlata brečeća stigmatizacija rahm. Alije na Face tv kod Senada, Alije koji „opravdano“ nema mogućnost obrane dokaz je omamljivog populizma onih koji su se itekako afirmirali u SDA, koji su iz SDA otišli kako bi se na političku i društvenu scenu vratili selektivnim prekopavanjem nečega u čemu su učestvovali, čega su glavni protagonisti bili oko 30 godina.
Političko – liderski karijeristi, u potrazi za društvenim autoritetom, lišeni bilo kakve karizmatičnosti, o političko – liderskoj da i ne govorim, spremni su nekoga na čijem se mjestu vide stigmatizirati do mjere verbalnog nasilja.
I za mnoge najopasniji i ponajbolji filozofski um 19. stoljeća Friedrich Wilhelm Nietzsche piše o „nadčovjeku“ – übermensch, nakon što je „ubijen Bog“… Đemo ide i dalje tvrdeći da je Alija u svojoj političkoj misiji i „nadbošnjak“.
E vala što je previše – previše je…
Džemaludin Latić se konačno oprobao i na političkom tržištu. Kao kandidat A SDA (današnja NES – stranka) za Predsjedništvo BiH, na izborima 2010. godine i osvojio je 8738 glasova.
Bakir je tada pobijedio sa ukupno osvojenih 162.831 glasom. A Đemo ga u ovom intervjuu proziva „izbornim kradljivcem“ nevjerovatnih kvantitativnih razmjera. Većim i od mene samog, a naširoko poznatim izbornim „kradljivcem“ (Avaz).
P.S. Đemo i Skender
Nisam imao nikakvu dilemu kada sam kao član žirija za najbolju knjigu u 2006. godini, upravo Džemaludinu Latiću dodijelio „Skenderovu nagradu“ za njegovu maestralnu poemu „Srebrenički inferno“.
Isto bih i danas postupio bez obzira na sve što je Đemo o nama iz SDA ispričao neskriveno šokiranom Senadu. Zbog šoka koji sam i sam doživio prateći ovaj intervju odlučio sam se za ovaj sasvim dobronamjerni osvrt…
Pred one koji će naći vremena i intelektualne radoznalosti, donosim ispod obrazloženje žirija za dodjelu nagrade „Skender Kulenović“ cijenjenom gospodinu i piscu Džemaludinu Latiću.
Priliku koristim da mu se zahvalim i za autorstvo himne SDA – „Ja sin sam tvoj“. Uvjeren sam da će je, nakon rahmetli Alije i svih nas koji je već dugo pjevamo istim žarom pjevati i politički zrele generacije SDA-ovaca iz nas.
Nastavlja se…
