Zatvor ili kućni pritvor?

Na dan našeg lišavanja slobode zvao sam prijatelja – uglednog advokata od kojeg sam zatražio savjet kako da se postavim u očekivanom procesu nakon hapšenja i naravno na sudskom ročištu na kome se odlučuje šta dalje. Produženje pritvora ili mjere zabrane?!

Prvo mi je kao iskusni advokat kazao da je uvijek dobro imati branioca, te da on ne može prihvatiti obranu jer taj dan ima već zakazan predmet u Beogradu vezano za suđenje za ratne zločine. Pitao me je sasvim direktno tražeći od mene iskren odgovor. 

„Postoji li i trunka osnovanosti za ono zašto vas sumnjiče?“

  • Ne, ni trunka! Bio sam decidan.

Rekao sam mu da je riječ o montiranom predmetu i da doslovno ništa ne mogu imati protiv nas čime bi potkrijepili postojanje bilo kakvog krivičnog djela.

Kazao mi je obazrivo da sam odlučim… Pa mi je kazao i to da neću pogriješiti „ako se i sam branim“(sa iskustvom koje imam u pravosuđu). Istakao je na kraju da nije loše da barem neko od nas troje ima zvaničnog branioca. Jednostavno je procesno pravno iskustvo na takvim ročištima korisno. Zahvalio sam mu se na savjetu i prepustio se razmišljanju na plaži hotela Hills.

Konačna je moja odluka bila da pred sutkinju za prethodni postupak Tatjanu Kosović idem bez advokata, posebno što sam znao da je Fazir već angažirao svoga advokata (A.D.) iz Sanskog Mosta.

Tužilaštvo u početku traži produženje pritvora, a mi svjesni nevinosti očekujemo izvinjenje i oslobađanje od svih tačaka optužne sumnje u počinjenje krivičnog djela Izborne prevare. Po stavu tužilaštva mi smo kršili nekoliko članova Zakona o Izbornom prevarama. Ispod ću vam citirati…

U svome izlaganju predmetni tužioc se doima i odlučnim i uvjerenim kako je siguran u svoje dokaze i svjedoke i kako je i konačni ishod izvjestan.

Nismo pokazivali strah, nismo bili zbunjeni niti smo se dali zbuniti njihovim verbalno – istražnim i sudsko procesnim prepadima. Rekao bih da smo bili čak i pretjerano opušteni. Uglavnom se smijali…

Možda je i dobro što smo reagirali smijehom ma koliko se to činilo neozbiljnim. Kada vam neko toliko lošeg „nezakonitog“, teškog u smislu težine krivičnog djela koje vam se predoči, a da istovremeno znate istinu, ništa vam drugo ne preostaje nego se svemu tome smijati. Bolje je da smo se smijali nego da smo iskazivali strah i nelagodu koja je logičan osjećaj u takvim okolnostima. 

Stalno mi je u glavi bila misao kako će sve to Mirela i Fazir podnijeti? Konačno, imao sam i odgovornost kao neko ko je sva ta iskustva već prošao… Neizvjesnost slijedećeg koraka je pomalo kod njih izazivala neraspoloženje, međutim ja im jednostavno nisam dao da „padnu“… Koliko se god uzdali u snagu duha, snagu čiste savjesti, mi smo ipak sačinjeni od tijela, od materije tijela, a tijela su trošna…

Svo troje nas je mučilo saznanje kakvi mi to ljudi možemo biti? Posebno spoznaja da sve što nam se dešava je posljedica lažnih izjava, lažnih svjedoka – a naših do jučer bliskih suradnika i lažnih prijatelja. Sve lažno… I sve potkovano iz Cazina i cazinskog NES-a.

Bili smo sigurni da je riječ o predmetu zavjere i hajke koja nije utemeljena na stvarnim dokazima i činjenicama. Danas se potvrđuje da smo bili u pravu.

Nismo licitirali posljedicama našeg veoma čvrstog stava o našoj nevinosti. Pogotovo kada smo spoznali da tužilaštvo kompletan predmet i sumnju temelji na izjavama svjedoka (posebno 5 zaštićenih) i na tome kako će u našim „oduzetim predmetima i dokumentaciji pronaći dokaze o počinjenju krivičnog djela“.

Prvo je bilo veoma neozbiljno da je istraga cijenila kako će dokaze o počinjenju krivičnog djela naći u našim prostorima stanovanja, a ne recimo u službenim prostorijama stranke. Traženje narkotika i oružja je također bila suvišna istražna aktivnost.

Kao što sam u prošloj kolumni naveo predmetni tužioc je obrazložio elemente sumnje u počinjenje krivičnog djela. U svome izlaganju je naveo kako su dokazi „SUBJEKTIVNI I OBJEKTIVNI“. I da se meni po svaku cijenu mora zabraniti napuštanje države, pa i samog boravišta. Kućni pritvor je u početku bio jedna od opcija.

Za riječ se javlja naš advokat (A.D.) koga sam i sam prihvatio da i mene brani. 

Sutkinja odbacuje prijedlog produženja pritvora i predlaže veoma stroge mjere sa kojima se naš branioc advokat A.D. složio. Ja se naravno ni sa tim mjerama nisam složio i odlučujem se javiti za riječ. 

Tu započinje moj prvi javni i otvoreni duel sa Tužilaštvom… Od velike mi je pomoći bio dosadašnji nemali istražno – pravosudni tretman i iskustva sudskih procesa… Odlučujem se na veoma oštar ali argumentiran odgovor… 

Sutkinja daje pauzu, a mi ostajemo u sudnici gdje dolazi do prepirke između mene i Fazirovog branioca… Grupa sudskih policajaca se ne može načuditi našoj otvorenoj prepirci… Sutkinja se vraća, uz opasku kako nikad nije sudila i donosila mjere osumnjičenima koji su se na sve to smijali i opušteno reagirali, svoj zaključni govor završava izricanjem mjera.

            Interesantna je činjenica da nam na ročištu uopće nije pomenuta mjera naređene distance od 100 metara od svih svjedoka i svih članova biračkih odbora.

            Ta je mjera bila i najteža, rekao bih i svojevrsna zamka. Dovoljno je da samo jedan od oko 600 svjedoka stane u vašu blizinu i neko to uslika, odmah si u prekršaju i ideš u zatvor. A svo troje smo bili pod cjelodnevnim policijskim nadzorom nad kojim su direktno kontrolu imali komesar Mujo Koričić i nesuđeni federalni ministar sigurnosti i budnog nadzora nad dolinom Sane Rifet Hozanović.

            To je bio razlog da smo se odlučili da ne izlazimo nigdje i da vrijeme provodimo vani samo u okolnostima kiše i nevremena. Kad je sve pusto i prazno. I tako ukupno oko 11 mjeseci naređenih mjera nešto blažih od zatvora… 

            Valjda je to i bio razlog da sam već u prvih 30 dana od strane službenih pratioca proglašen kršiteljem mjera i da mi je zbog toga suđeno na Sudu BiH.

            Isti taj dan smo i u popodnevnim satima pušteni iz pritvorskih ćelija SUDA – BiH. 

Nakon vijesti da smo pušteni, članovi SDA su organizirali vožnju gradom doživljavajući zajedno s nama ovo i malom pobjedom, jer su se medijski NES-ovci već hvalili kako ostajemo u dvomjesečnom pritvoru. Teško je sve to podnio „NORMAL“ – ni kockar na normala.ba Mido Dedić.

Avaz i Radončić su možda i najteže podnijeli naše puštanje na slobodu. Objavljuju tekst kako ja kršim mjere jer sam ja tobože na čelu kolone koja se sa zastavama SDA voza gradom, a u koloni su i svjedoci. A da nas troje još uopće nismo krenuli iz Sarajeva.

Zovem iz Sarajeva urednika Avaza Evelina Traku koji mi kaže da je dobio sliku moga dočeka i kratku pisanu poruku da sam i ja u Sani.

Šokira me činjenica da na screenshotu stoji ime našeg čovjeka iz SDA koji je to sve prebacio Nijazu Kadiriću, a ovaj dalje preko Muhameda do Avaza.

Nijaz je ujedno bio i ushićen našim istražno – pravosudnim tretmanom. Kao kandidat za načelnika cijenio je da glat prolazi, a po njemu će SDA umanjiti i broj vijećnika.

Za svaki slučaj je uporan bio u zahtjevu da se protiv nas pokrene i izborna 2016. godina. 

            Hvala Allahu dragom koji mi je podario ovakve političke konkurente kao što su Nijaz i njihov NES – glasnogovornik Midho Dedić. 

            Neizmjerno hvala i našem Muhamedu…

P.S. „Sinovi moji“!?

Legendarni naš trener Ćiro Blažević je često koristio uzrečicu prema igračima – „SINOVI MOJI“. Tako su i mene moja dva nesuđena a povremeno odbjegla „sina“ čekala, sa sjetnim pogledom uperenim prema mostu. Cijeli taj dan, zabrinuto – idem li?? Kod stepeništa do kancelarije stranke, moji Sanel i Faris… Moji su, pa makar me povremeno i strmeknuli niz iste te stepenice… Moji, pa makar i Hozanovi (povremeno) bili…