Hozanov RENT – A – MUP
Policijsko – istražni mobing koji se provodio nad kadrovima SDA Sanskog Mosta, nije samo tretirao nas iz užeg rukovodstva, nego se širio i prema članovima naših porodica.
Pritisak na sina Mirzu traje od trenutka kada su krenuli i protiv mene. Prvenstveno se ogledaju kroz konstantni nadzor i istražne radnje inspektora MUP-a i nadležnih inspektorata. Sin se sa grupom mladih ljudi bavi poslovima intelektualnih usluga (freelanceri), a od njihove ukupne zarade, preko 80 % je iz inostranstva. A ukupna godišnja zarada ne prelazi iznos od 50 000 KM. U okviru svoga djelokruga imaju i dio marketinških usluga koje realiziraju preko reklamnog displeja (ekrana) na otvorenom.
U cijeloj prošloj godini komesar Mujo Koričić je slao različita akta (16) nadležnoj općinskoj službi, elektrodistribuciji, raznim općinskim i kantonalnim službama kako bi dobio odgovore na pitanja urbanističko – tehničke dokumentacije. U aktima je isticao da je o svim ovim istražnim aktivnostima upoznato Kantonalno tužilaštvo.
Nakon što je dobio odgovor od nadležne općinske službe, u nedostatku bilo kakve inkriminacije Mujo ide dalje, traži novu dokumentaciju 31.05.2019. godine.
Nezadovoljan odgovorom i na drugi zahtjev, Mujo nastavlja dalje. Upućuje novi akt 10.09.2019. godine u kome između ostalog traži podatke o članovima Nadzornog odbora RTV Sana, što uopće nije u njegovoj nadležnosti kao ni sve prethodno.
Pa poslije toga upućuje akta (13) i na druge adrese (elektrodistribucija, razne službe, inspektorati i sl.). Sve je u formi „hitnosti“ odgovora, a nikad kraja zaključenju istrage. On uglavnom neumorno piše, traži informacije, podnoseći Hozanu redovito izvještaje. Hozan tvrdi da je s njim nezadovoljan i da nije izvršio „ono što je obećao“. A obećao mu je još u martu prošle godine da ćemo ja i Rošić biti iza rešetaka.
Iz razgovora sa poznanicima u Tužilaštvu USK-a, nezvanično sam saznao da nikad Tužilaštvo nije obaviješteno o ovim istražnim aktivnostima i da su one u privatnoj režiji komesara Muje Koričića. Kazali su mi i to da Mujo kao komesar MUP-a, niti policija u cjelini nema nadležnosti provjeravati bilo čije građevinsko – urbanističke akte. Za sve je to nadležna kantonalna ili općinska građevinska inspekcija.
Slučaj Mujinog upornog istražnog tretmana i traženja uvida u dokumenta koja su u nadležnosti urbanizma i građenja, zapravo svjedoči kako je on kao komesar pobrkao lončiće. Riječ je o direktnom miješanju organa policije u djelokrug organa izvršne vlasti. Ovo je ujedno prvi slučaj u istoriji poslijeratnog Sanskog Mosta da komesar MUP-a nadzire urbanističko – tehničku dokumentaciju.
Mogao je on komotno zatražiti od nadležne inspekcije da oni objektivno kao ovlašteni organ po osnovu Zakona o građenju propisane dokumentacije izvrše uvid i provjeru, te takav inspekcijski nalaz dostave i policiji.
Međutim, takav nalaz nadležnog inspektorata bi bio konačan, a Muji kao istražnom akrobati treba cirkus, cirkus koji traje… Zbog toga on piše dopise upravi elektrodistribucije, nadležnoj službi, poziva na razgovore u policijsku stanicu, i sve to pod izgovorom kako je tužilaštvo „usmeno“ upoznato sa cijelim predmetom… „Usmeno“, na telefon, ili kako drugačije uz kahvu, u prolazu na cesti, baš zanimljivo… Da se tako opsežni i potpuno nezakoniti predmeti vode na „zvizgu“ usmenu…
Sina su u prošloj godini na desetine puta pozivali i na „informativne razgovore“. I znalo se dešavati da ga pozovu, pa ga nakon nekoliko sati puste bez ikakvog kontakta, razgovora, zapisnika, bilo čega… Jednostavno ga pozovu…
A da apsurd bude veći, prosječna zarada od ovog reklamnog ekrana na otvorenom je na godišnjem nivou bila oko 10 000 KM. Kada se plate troškovi zakupa, struje, razne takse i oni koji su ga servisirali, godišnja bi u prosjeku čista zarada ostala oko dvije do tri hiljade KM.
E sad, zamislite okolnost da je zbog „tolike“ zarade pokrenuta tako opsežna istraga, da su danima i mjesecima iz Bihaća po dva auta puna krim – inspektora obilazila lokaciju, ispitivala službe, svjedoke, analizirala naširoko, a da se niko nije sjetio Masiračinog univerziteta koji je ostvario u prošloj godini zaradu od oko 2,5 miliona KM, od čega je milion čiste dobiti???
Što znači, sa trenutnom zaradom, obrt od ekrana na otvorenom, godišnju zaradu Masiračinog univerziteta bi otprilike ostvarila za oko hiljadu godina…
Jasno je ovdje da je riječ o ugrožavanju prava moga sina Mirze iz samo jednog razloga, što je moj sin. A ne što je nešto kriv… Pa i kad je neko kriv postoji pravna sankcija i time se slučaj zaključuje… U ovom slučaju nema sankcije, nema mjere i nema kraja istrazi.
Međutim, vrhunac erozije ljudskih prava, ne završava se samo na sinu… Svjesni da mogu raditi što im je volja, da ih niko ni za što neće sankcionirati, da je takvo ponašanje politički poželjno, oni logično nastavljaju hrabro dalje…
Daju otkaz na poslu mojoj snahi Elmi… Bio je to šok, koji smo kao porodica doživjeli na kraju odlazeće godine. Snaha Elma kao uposlenica (njegovateljica) u JU Dječiji vrtić „Krajiška radost“), gdje je imala Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zaključen 07.03.2018. godine, dobiva otkaz.
Interesantno je da, doslovno, ni jedan navod obrazloženja otkaza ne odgovara istini, niti stvarnim činjenicama. Nije proveden nikakav disciplinski ili bilo kakav pravni postupak utvrđivanja odgovornosti snahe Elme. Niti joj je rješenjem dato pravo na otkazni rok ili bilo kakva pravna pouka, koja je u skladu sa Zakonom o radu.
Bitno je istaknuti da je i v.d. direktorica B. K. (prije aktualnog Muminovića) bila doslovno prisiljavana da nezakonito da otkaz snahi Elmi. Zbog činjenice da je to odbila, smijenjena je sa pozicije direktora.
Iz razgovora koji sam vodio sa pravnim stručnjacima iz područja radnog prava, niko mi od njih nije svjedočio tako grubi slučaj kršenja radno – pravnog zakonodavstva. A u ovom slučaju je riječ o najgrubljem obliku diskriminacije i ugrožavanja ljudskih prava.
I ona (snaha Elma) otkaz dobiva samo iz jednog razloga, što je moja snaha.
Oni koji se proteklih dana hvale na društvenim mrežama kako su dali otkaz mojoj snahi nisu vodili računa o tome da je ona prije svega dijete (kći) šehida iz Hrustova, pa tek onda i moja snaha. Slijepi u svojoj mržnji takvi nikakvih skrupula nemaju.
Međutim, to čija je kći i snaha prije svega treba zamijeniti činjenicom da li je dobar radnik, da li vodi brigu o tuđoj kao o svojoj djeci, a vodila je, tako mi kažu? I upravo njezin predan odnos prema poslu koji itekako cijene roditelji, bio je razlog više da ostane na radnom mjestu. Pogotovo je nedopustiv način kako je to sve nezakonito urađeno.
Puno je općinskih preduzeća, ustanova, fondova i općinske administracije radnika – članova iz drugih stranaka. Nikada nama iz SDA nije na pamet palo da ih zbog političkog opredjeljenja progonimo. A tako će i ostati, niti sam ja niti je SDA revanšistička stranka…
Na činjenicu grubog kršenja ljudskih prava, Zakona o radu i Pravila ustanove upozorilo je i nadležno ministarstvo kao drugostepeni organ u žalbenoj proceduri.
Kroz rješenje o otkazu, mojoj je snahi Elmi uskraćeno: pravni osnov donošenja rješenja o otkazu, pravo na otkazni rok, pravo na žalbu, pravo na otpremninu i odjavljena je u poreskoj upravi, a da rješenje nije pravosnažno. Uglavnom, sve je urađeno suprotno obavezujućim članovima Zakona o radu i Kolektivnog ugovora.
Politika ljudskih prava jedna je od temeljnih politika svake države, svakog društva, svake političke zajednice koja sebe hoće situirati demokratskom.
A evropsko je naslijeđe još od doba Prosvjetiteljstva da politika mora biti odvojena od odgojno – obrazovnih institucija. Jedino u čemu se natječu lideri evropskih partitokracija je kako unaprijediti, modernizovati rad ovih institucija. Nikada vjerovao nisam da će se preko djece i odgojno – obrazovnih ustanova provoditi doslovni progon i discipliniranje onih koji drugačije misle i koji jednostavno rade svoj posao i ništa drugo.
Sjećam se bivše direktorice gđe. Bahrije Grozdanić koja je svake godine pritiskala lokalnu vlast i mene osobno tražeći podršku za projekte unapređenja i uređenja vrtića. Rijetko je godina prošla da se u tom vrtiću nije realizirao neki projekat, program ili kakvo tehničko opremanje sve u korist naše djece i zaposlenika. A danas je ova ustanova u najtežoj situaciji od rata.
Pretvoriti ustanovu kakva je dječiji vrtić u mjesto torture nad uposlenicima i djecom, zastrašivanjem i progonom nevinih, ponajbolje svjedoči do koje granice može eskalirati bezvlašće i sila aktualne vlasti…
Još se veoma dobro sjećam kako je to bilo prije četrdeset i nešto godina. Makar jednopartijsko, to je društvo ipak bilo poštenije, nekako humanije – ljudskije, makar i monoideološko.
Međutim, istorija je nebrojeno puta pokazala da nikakva nepravda, nikakva diskriminacija, ne može dugoročno uspjeti i da je osuđena na propast. Svakoj prevari i zlu dođe kraj, samo što prevaranti toga nisu svjesni, kao što ni lopovi nisu svjesni da lopovskoj sreći dođe kraj, prije ili kasnije. Vidjet će to uskoro i Ogrešević, a i Hozanović koji su Sanjane pretvorili u građane drugog reda.
Živi bili pa vidjeli…
